Aflatoksini u mljevenoj paprici

01.12.2004. – Mađarska je vlada 27.10.2004. godine zabranila prodaju većine robnih maraka mljevene paprike u toj zemlji nakon što je otkriveno da iste sadrže 10-15 puta više aflatoksina od maksimalno dozvoljene koncentracije. Jeno Racz, ministar zdravstva kaže da se “otrov može pronaći samo u onim paprikama koje su uvezene iz tropskih zemalja”.

Ovih dana naše Ministarstvo zdravlja kontrolira uzorke mljevene paprike u domaćoj trgovačkoj mreži. Boris Antunović, privremeni ravnatelj Agencije za hranu, rekao je da su prvi rezultati od tri ispitana uzorka pokazali 5-6 puta manju koncentraciju od dopuštene, te da će javnost biti obaviještena o ostalim rezultatima. U Hrvatskoj se kontrole na mikotoksine, u koje spada i spomenuti aflatoksin, provode redovito prema standardima EU, te se vjeruje da je domaće tržište dobro zaštićeno.

Uvozna mljevena paprika

Hrvatsku je u prvih 8 mjeseci 2004. godine, prema podacima Gospodarske komore, uvezeno 306 tona mljevene paprike, i to najvećim dijelom iz Španjolske (176 t) i Mađarske (51 t), a ostalo iz Srbije i Crne Gore, Južnoafričke republike, Slovenije i SAD-a. 2003. godine u Hrvatsku je uvezeno čak 682 t mljevene paprike i to najviše iz Španjolske (319 t), Srbije i Crne Gore (182 t) i Mađarske (151 t). Hrvatska proizvodnja pokriva tek 10-15 % vlastitih potreba, tako da je devedesetak posto mljevene paprike na policama hrvatskih trgovina zapravo iz uvoza. Najveći uvoznici su tvrtka Šafran (koja je ujedno i najveći domaći proizvođač), Biljemerkant, zatim Franck, AGZ, Podravka i drugi.

Što su aflatoksini?

Aflatoksini su toksični produkti plijesni Aspergillus flavus, koji mogu biti prisutni u stočnoj hrani, sirovinama i poluproizvodima za proizvodnju ljudske hrane, kao i u gotovoj ljudskoj hrani – žitaricama, kukuruzu, krumpiru, voću, orašastom voću (posebno kikirikiju), sjemenkama pamuka, i hrani životinjskog podrijetla, posebno mlijeku, ukoliko su životinje hranjene kontaminiranom stočnom hranom. Kontaminacija ovom plijesni može zahvatiti sve procese od uzgoja i žetve, preko skladištenja do prerade, iako se većinom spominje samo skladištenje u uvjetima visoke vlažnosti. Pojava aflatoksina uvjetovana je klimatskim uvjetima, geografskim položajem, agrikulturnim procesima i procesima prerade sirovina.

Danas su aflatoksini skupina najistraživanijih mikotoksina, iako su istraživanja započela tek 1960-tih godina, nakon što je u Engleskoj uginulo 100.000 mladih purana od do tada nepoznate bolesti – “Turkey X disease”. Uspostavljeno je da su hranjeni kontaminiranim usitnjenim brazilskim orasima, a ubrzo je otkriveno da i druga perad obolijeva od te bolesti. Sam aflatoksin je izoliran 1961. godine, a ime mu dolazi od naziva same plijesni (Aspergillus flavus toksin).

Aflatoksine primarno proizvodi A. flavus, a i neki sojevi A. parasiticus-a i srodne vrste A. nomius i A. niger. Aspergillus flavus je dominantna vrsta u Africi i Aziji, dok je Aspergillus parasiticus naj-zastupljenija vrsta u Americi. Karakteristično za aflatoksine je da floresciraju na ultraljubičastom svijetlu. Poznata su 4 glavna oblika: B1, B2 (koji dobili ime prema plavoj “blue” svijetlosti kod UV-zračenja), G1 i G2 (prema žuto-zelenoj “green” florescentnosti), te dva dodatna metabolitička produkta M1 i M2 (koji su izolirani iz mlijeka “milk”). Moglo bi se definirati aflatoksine kao grupu prirodnih visoko-oksidiranih heterocikličkih spojeva. Aflatoksini su stabilni pri visokoj temperaturi.

Američka FDA (Food and Drug Administration) tolerira najviše 20 ppb aflatoksina u hrani i orašatim plodovima (uključujući kikiriki i brazilski orah) i 0.5 ppb aflatoksina M1 u mlijeku, dok Europska Unija zahtjeva za orašaste plodove manje od 6 ppb aflatoksina B1. Krajem 2002. godine, poseban problem za Eurosku uniju predstavljali su kineski kikiriki i turske suhe smokve, pistacija i lješnjaci koji su bili kontaminirani aflatoksinima.

Aflatoksini su asocirani sa mnogim bolestima kod životinja i ljudi u čitavom svijetu: oštećuju jetru i druge organe, te uzrokuju rak jetre kod mnogih životinja. Aflatoksin B1 je najjači prirodni kancerogen za jetru (barem kod osjetljivih eksperimentalnih životinja), toksična doza kod primata iznosi 0,05 mg po kg tjelesne mase dnevno. Smatra se da su aflatoksini jedan od uzročnika hepatocelurnog karcinoma (raka jetre) koji je jedan od najučestalijih oblika raka u tropskim zemljama. Studije provedene u Mozambiku, Sudanu, Obali Slonovače, Svazilandu, Kini i Koreji gdje je kontaminacija hrane aflatoksinma daleko češća i veća nego kod nas, pokazuju na visoku učestalost raka jetre u usporedbi sa Zapadnim zemljama.

Veća epidemija uzrokovana aflatoksinom iz kukuruza pogodila je Indijsku populaciju 1974. godine. Trovanja aflatoksinom su nažalost česta u zemljama u razvoju, najvećim dijelom tropskim područjima Azije i Afrike.

Što trebate znati?

Veliku odgovornost za ljudsko zdravlje preuzimanju proizvođači stočne hrane i hrane za ljude u kojoj se mogu pojaviti aflatoksini – od mlijeka i kukuruza, pa sve do mljevene paprike koja je posljednji slučaj u susjednoj nam Mađarskoj (a da li je tako i u našoj zemlji saznat ćemo uskoro). Svaka zemlja treba imati dobre propise, te pravovremenom intervencijom zaduženih službi mora osigurati kontrolu i promet takvom hranom, te znati kazniti prekršitelje kojima očigledno nije stalo do našeg zdravlja, već samo do vlastitog profita.

Američka FDA smatra da kad su u pitanju aflatoksini nije moguće postizanje apsolutne sigurnosti hrane (tj. da maksimalno dopuštena količina bude jednaka nuli). Povremena konzumacija malih količina aflatoksina je neizbježna, ali u tom slučaju FDA smatra da je rizik za pojavu bolesti biti vrlo nizak.

Kako se može smanjiti prisutnost aflatoksina u hrani za životinje i hrani za ljude? Prije svega dobrim agrikulturnim mjerama, kao i dobro provedenim i kontroliranim procesima u prehrambenoj industriji i u cijelom lancu od sirovine do našeg stola.

Prisutnost aflatoksina u hrani može se smanjiti nizom specifičnih procesa prerade kao i procesima dekontaminacije. Koliko će se aflatoksina moći odstraniti ovisi prvenstveno o korištenom procesu, vrsti sirovine, stabilnosti aflatoksina te interakciji aflatoksina sa sastojcima sirovine/hrane. Danas se najviše koristi fizička separacija (odstranjuje se 40-80% aflatoksina), suhim i mokrim mljevenjem moguće je daljnje odstranjivanje aflatoksina koji zaostaju u mekinjama, adekvatnim čišćenjem strojeva i uređaja odstranjuju se eventualno prisutne spore plijesni, a od koristi mogu biti i mineralni dodaci koji vežu aflatoksine iz vodenih suspenzija (pr za mlijeko).

U slučaju kroničnog konzumiranja hrane zaražene aflatoksinima, kako što je slučaj sa mnogim siromašnim tropskim zemljama, smatra se da se negativno djelovanje aflatoksina može se smanjiti konzumiranjem gline. Ona u probavnom sustavu na sebe veže aflatoksin, tako da će on imati manju biodostupnost i toksičnost. U toku su ispitivanja koja će pokazati koji je oblik gline najsigurnijeg djelovanja, jer glina može djelovati i nepovoljno zaustavljanjem apsorpcije drugih hranjivih tvari.

Izvori:
Portali: Plivazdravlje, Glas Slavonije
Human nutirtion and dietetics. Garrow JS, James WPT editors. Churchill Livingstone, Edimburgh, London, Madrid, Melbourne, New York and Tokyo, 1993.
I. Kulier: znate li što jedete? Znanje, Zagreb, 1986.
Phillips T.D.: Dietary clay in the chemoprevention of aflatoxin-induced disease. Toxicol Sci, 1999, vol 52, No 2 suppl., str 118-126.
Park D.L. : Effect of processing on aflatoxin. Adv. Exp Med Biol, 2002, vol 504, str: 173-179.