Aflatoksini

Print Friendly, PDF & Email

 

 

Aflatoksini su toksični produkti plijesni Aspergillus flavus, koji mogu biti prisutni u stočnoj hrani, sirovinama i poluproizvodima za proizvodnju ljudske hrane, kao i u gotovoj ljudskoj hrani – žitaricama, kukuruzu, krumpiru, voću, orašastom voću (posebno kikirikiju), sjemenkama pamuka, i hrani životinjskog podrijetla, posebno mlijeku, ako su životinje hranjene kontaminiranom stočnom hranom. Kontaminacija ovom plijesni može zahvatiti sve procese od uzgoja i žetve, preko skladištenja do prerade, iako se većinom spominje samo skladištenje u uvjetima visoke vlažnosti. Pojava aflatoksina uvjetovana je klimatskim uvjetima, geografskim položajem, agrikulturnim procesima i procesima prerade sirovina.

Danas su aflatoksini skupina najistraživanijih mikotoksina, iako su istraživanja započela tek 1960-tih godina, nakon što je u Engleskoj uginulo 100.000 mladih purana od do tada nepoznate bolesti – “Turkey X disease”. Uspostavljeno je da su hranjeni kontaminiranim usitnjenim brazilskim orasima, a ubrzo je otkriveno da i druga perad obolijeva od te bolesti. Sam aflatoksin je izoliran 1961. godine, a ime mu dolazi od naziva same plijesni (Aspergillus flavus toksin).

Aflatoksine primarno proizvodi A. flavus, a i neki sojevi A. parasiticus-a i srodne vrste A. nomius i A. niger. Aspergillus flavus je dominantna vrsta u Africi i Aziji, dok je Aspergillus parasiticus naj-zastupljenija vrsta u Americi. Karakteristično za aflatoksine je da fluoresiraju na ultraljubičastom svijetlu. Poznata su 4 glavna oblika: B1, B2 (koji dobili ime prema plavoj “blue” svijetlosti kod UV-zračenja), G1 i G2 (prema žuto-zelenoj “green” fluorescentnosti), te dva dodatna metabolitička produkta M1 i M2 (koji su izolirani iz mlijeka “milk”). Moglo bi se definirati aflatoksine kao grupu prirodnih visoko-oksidiranih heterocikličkih spojeva. Aflatoksini su stabilni pri visokoj temperaturi.

Američka FDA (Food and Drug Administration) tolerira najviše 20 ppb aflatoksina u hrani i orašatim plodovima (uključujući kikiriki i brazilski orah) i 0.5 ppb aflatoksina M1 u mlijeku, dok Europska Unija zahtjeva za orašaste plodove manje od 6 ppb aflatoksina B1. Krajem 2002. godine, poseban problem za Europsku uniju predstavljali su kineski kikiriki i turske suhe smokve, pistacija i lješnjaci koji su bili kontaminirani aflatoksinima.

Aflatoksini su asocirani s mnogim bolestima kod životinja i ljudi u čitavom svijetu: oštećuju jetru i druge organe, te uzrokuju rak jetre kod mnogih životinja. Aflatoksin B1 je najjači prirodni kancerogen za jetru (barem kod osjetljivih eksperimentalnih životinja), toksična doza kod primata iznosi 0,05 mg po kg tjelesne mase dnevno. Smatra se da su aflatoksini jedan od uzročnika hepatocelularno karcinoma (raka jetre) koji je jedan od najučestalijih oblika raka u tropskim zemljama. Studije provedene u Mozambiku, Sudanu, Obali Slonovače, Swazilandu, Kini i Koreji gdje je kontaminacija hrane aflatoksinima daleko češća i veća nego kod nas, pokazuju na visoku učestalost raka jetre u usporedbi sa Zapadnim zemljama.

Veća epidemija uzrokovana aflatoksinom iz kukuruza pogodila je Indijsku populaciju 1974. godine. Trovanja aflatoksinom su nažalost česta u zemljama u razvoju, najvećim dijelom tropskim područjima Azije i Afrike.