Glifosat u nama

Print Friendly, PDF & Email

 

 

07.11.2013. – Sistemični ne selektivni herbicid širokoga spektra – glifosat – sintetizirao je 1970. godine Monsantov kemičar John E. Franz. Kompanija ga je komercijalizirala 1974. godine pod trgovačkim imenom “Roundup”. Kako bi bio efikasan, glifosat se mora pošpricati na lišće bilja s kojih se apsorbira i tada započinje destruktivno djelovanje unutar biljke. To je sasvim drukčiji mehanizam od insekticida koji ostaju na površini te se mogu isprati s biljaka ili njihovih plodova.

Glifosat je najprodavaniji herbicid na svijetu. Trenutno se nalazi u preko 750 raznih komercijalnih poljoprivrednih preparata i najprodavaniji je herbicid u SAD-u: 1992. godine utrošeno je 11.000 tona glifosata, 2007. godine utrošeno je između 82,000- 84,000 tona glifosata u poljoprivrednom sektoru, te 2,300-3,600 tona za ostale potrebe (šumarstvo, parkovi, javne površine, željezničke tračnice i sl.). Monsantov je patent istekao 1991. godine izvan SAD-a i 2000. godine u SAD-u, te ga trenutno proizvode razne kemijske industrije i nalazi se u prodaji u mnoštvu oblika i pripravaka. U Velikoj Britaniji glifosat je najkorišteniji herbicid u uzgoju žitarica i u proizvodnji voća. U Danskoj 35% svih korištenih herbicida otpada na glifosat. Procjenjuje se da se 39% poljoprivrednih površina u Njemačkoj tretira glifosatom, a najviše u poljima uljane repice, pšenice i ječma. Francuska, Mađarska i Rumunjska tretiraju 50-60% suncokreta glifosatom prije žetve.

Podatci pokazuju da je diljem svijeta u 2011. godini potrošeno preko 650.000 tona glifosata, a potrošnja je u kontinuiranom porastu.

 

Veza glifosata i GMO-a

Kako bi mogli nesmetano primijeniti glifosat, a pritom ne uništiti poljoprivredne kulture, znanstvenici su metodama genetskog inženjerstva razvili biljke koje su na njega otporne. Tako su nastali GM soja i GM kukuruz koji su dizajnirani da izdrže toksični učinak glifosata. Farmeri koji danas uzgajaju GM kukuruz i soju špricaju milijune kvadratnih kilometara sa glifosatom: korov biva uništen, a GM biljke opstaju. U utrci za što većim prihodima, farmeri su postali totalno ovisni o pesticidima i GM sjemenju koje im prodaje industrija. Nažalost potrošnja glifosata u poljima soje se povećava, umjesto da se smanjuje kako obećava biotehnologija. Od 1994. do 2006. godine, potrošnja glifosata po hektaru GM soje je porasla sa 0,58 na 1,49 kg/ha/godišnje, što je povećanje od 2,5 puta!

Otprilike 80% genetski modificiranih usjeva, među kojima kukuruz, soja, repica, pamuk, šećerna repa i lucerna su rezistentne na glifosat.

Osim za tretiranje GM usjeva, glifosat je našao primjenu i u konvencionalnoj poljoprivredi. Tu se šprica jedan do dva tjedna prije žetve da bi se uništio korov te da se postigne sušenje (desikacija) poljoprivredne kulture čime se postiže bolje skladištenje. Najčešće se koristi kod žitarica, kukuruza, mahunarki, suncokreta i uljane repice. Kada se glifosat koristi kod GM kultura, špricanje se može provoditi u više navrata, dva do tri puta.

Glifosat satire biljke tako da interferira sa sintezom aminokiselina fenilalanina, tirozina i triptofana koji su sastavni blokovi proteina. Bez proteina nemoguća je izgradnja biljne stanice, ona ugiba, listovi suše i dolazi do propadanja cijele biljke. Zanimljivo, univerzalni prekursor za sintezu ovih triju aminokiselina je šikiminska kiselina koja se u živom svijetu nalazi u bakterijama i gljivicama. Stoga je logično očekivati negativni učinak glifosata na ove mikroorganizme. Trenutno uvriježena dogma da glifosat nije toksičan bazira se na činjenici da životinje nemaju metabolički put šikiminske kiseline, pa stoga ne može biti toksičan po njih.

Glifosat šprican na konvencionalne kulture ostaje kemijski nepromijenjen. Glifosat u GM kulturama se metabolizira u razgradne produkte: aminometil fosfonsku kiselinu (AMPA) i N-acetil-glifosat (N-acetil-AMPA) čija se pojava i koncentracija moraju uzeti u obzir kod toksikoloških ispitivanja i utvrđivanja rezidua.

Jednom kada je primijenjen, glifosat i njegovi razgradni produkti prenose se cijelom biljkom u listove, zrna (žito) i plodove (voće, povrće). Ne mogu se isprati vodom, niti se mogu uništiti kuhanjem. Rezidue glifosata su stabilne u hrani: smrzavanje, sušenje i industrijska prerada neće ih smanjiti. Naprotiv, neki načini obrade kao što su izdvajanje mekinja, još i koncentriraju rezidue.

Mlijeko i jaja mogu sadržavati rezidue glifosata i kada se životinje hrane stočnom hranom u kojima je glifosat „u granicama“ dozvoljenog. Rezidue su pronađene u jetri i bubrezima stoke, kosti također bioakumuliraju glifosat. Karakteristika glifosata je bioakumulacija u sisavcima i sveprisutna infiltracija u okoliš. Glifosat je genotoksičan za sisavce, žabe i rakove, negativno utječe na sintezu steroida. Smanjuje bioraznolikost u blizini poljoprivrednih površina, smanjuje zalihe hrane za ptice i kukce, otiče u tla i rijeke, zagađuje potoke i podzemne vode. Glifosat u sprezi s neonikotinoidima upleten je u odumiranje tisuća kolonija medonosnih pčela.

Većina soje koja se kao stočna hrana uvozi iz Latinske Amerike u EU je genetski modificirana soja otporna na glifosat. Odnosno, odavde se rezidue glifosata pojavljuju u hrani (mlijeko, jaja, meso…). U Europskoj Uniji su sjemenarske kompanije podnijele ukupno 14 zahtjeva za odobravanjem različitog GM sjemenja otpornog na glifosat, pa se može očekivati da će u slučaju odobravanja potrošnja glifosata u Europi znatno porasti, prema nekim procjenama i za 800%.

 

Odobrenje rezidua

Američka Agencija za zaštitu okoliša – EPA (Environmental Protection Agency) – dozvoljava visoke rezidue glifosata u poljoprivrednim proizvodima koji dospijevaju na stol potrošačima.

Prije 1985. godine rezidue u stoci i životinjskoj hrani za prehranu ljudi nisu se mogle detektirati. Od te godine na dalje, počele su se utvrđivati rezidue u mesu, masnom tkivu životinja, jajima i mlijeku. Tada je EPA postavila dozvoljenu toleranciju glifosata u sisavcima (čitaj: životinjskoj hrani koju konzumiramo) na 0,5 ppm, a nakon toga i dozvoljeni dnevni unos za čovjeka ADI (Acceptable Daily Intake) na 0.10 mg po kg tjelesne težine dnevno.

Za čovjeka težine 60 kg, to iznosi 6 mg glifosata dnevno. Za usporedbu, organizam odraslog muškarca treba 8 mg željeza dnevno. Zar nije čudno da regulatorne agencije dozvoljavaju prisustvo spojeva, koji usput rečeno – nisu postojali prije 40 godina – u količinama koje su jednake fiziološkim potrebama organizma? Ne bi li količine novosintetiziranih spojeva – za koje se ne može znati dugoročno djelovanje – trebale biti puno manje?

1993. godine EPA je dozvoljeni dnevni unos ADI od 0.10 mg povećala na 2 mg na dan po  kilogramu tjelesne težine – povećanje od dvadeset puta! Prevedeno na čovjeka mase 60 kilograma, to iznosi 120 mg glifosata dnevno. Zanimljivo, tom istom odraslom čovjeku potrebno je najmanje 100 mg vitamina C za normalno funkcioniranje organizma, a 120 mg glifosata se dozvoljava kao rezidua PESTICIDA i ne očekuje se nikakva loša posljedica?

U svibnju 2013. godine EPA je udvostručila dozvoljene rezidue glifosata u hrani za životinje (goveda, svinje, perad…) na 100 ppm i podigla dozvoljene rezidue na 40 ppm za uljarice.

Vratimo se malo bliže našoj zemlji. Glifosat je odobren za korištenje u EU 2002. godine, tada je propisan prihvatljivi dnevni unos koji iznosi 0,30 mg/kg tjelesne težine dnevno. Nezavisni znanstvenici upozoravaju da je ova količina prevelika i da rezidue ne bi smjele prelaziti preko 0,025 mg/kg tjelesne težine dnevno.

Prihvatljivi dnevni unos

SAD 0,10 mg/kg tt/dan (1985); 2,00 mg/kg tt/dan (1993)

EU 0,30 mg/kg tt/dan (2002)

Nezavisni stručnjaci ne preporučuju više od 0,025 mg/kg tt/dan

EU norme za hranu dozvoljavaju maksimalno 10 mg/kg (10 ppm) glifosata u pšenici i grašku. To znači da jedan kilogram pšenice može sadržavati do 10 mg glifosata. Usporedbe radi s nutritivnom vrijednošću, taj isti kilogram pšenice ima oko 20-30 mg vitamina E koji nam je prijeko potrebni antioksidans.

HRANA EU

Max. Rezidua

Grašak   10 mg/kg (10 ppm)
Pšenica   10 mg/kg (10 ppm)
Soja   20 mg/kg (20 ppm)
Zob    20 mg/kg (20 ppm)
Ječam    20 mg/kg (20 ppm)
Leća    10 mg/kg (10 ppm)

Rezidua glifosata za soju, zob i ječam je duplo viša nego za pšenicu i maksimum je postavljen na 20 mg/kg te hrane.

Kao što to čini EPA, i Europska Unija često podiže razinu rezidua. Tako je Europska Komisija 2012. godine podigla dozvoljenu granicu za leću na 10 mg/kg na zahtjev kompanije Monsanto. Ta je razina iznad međunarodnog ograničenja.

Internacionalno, reziduama se bavi Codex Alimentarius, koji propisuje međunarodne vrijednosti radi potreba tržišta. CA je podizao rezidue za glifosat najmanje jednom i to za višestruke količine. Jedno takvo povećanje glifosata Njemačka vlada objasnila je svojim građanima: „promjene gornje granice za rezidue glifosata temelje se na promjenama u poljoprivredi“. To znači da poljoprivredna industrija diktira rezidue, a ne humana toksikologija!

Nadležna tijela EU trebala su 2012. godine ponovo procijeniti sigurnost glifosata, međutim to je odgođeno za 2015. godinu. Osam godina nakon što je glifosat odobren, odnosno 2010. godine EU je počela pratiti kretanje rezidua glifosata u žitaricama. Međutim to je samo dio namirnica koje konzumiramo, a nažalost nikakvo se testiranje ne radi na GM soji koja se uvozi u golemim količinama (GM soja se uvozi u EU i koristi kao stočna hrana).

 

Ispitivanja toksičnosti glifosata

Glifosat je ispitan u stotinama studija tijekom proteklih 40 godina, ali valja imati na umu da je glavnina tih studija financirana od strane agrobiznisa, te su rezultati vjerojatno pristrani. Većinu tih studija i testiranja odradili su proizvođači kemikalija i predali vladinim agencijama radi odobrenja, tako da te studije nisu objavljenje u znanstvenim časopisima.

Proizvođači glifosata tvrde da je on neotrovan te da se brzo izlučuje iz organizma, a potvrđuju to studijama s jednokratnim dozama. Zanimljivo, dugotrajne studije konzumiranje rezidua per os uopće ne provode radi prethodno navedene dogme o netoksičnosti. Velika je razlika u jednokratnoj dozi toksina gdje organizam ima mogućnost detoksifikacije i dugogodišnjeg konstantnog unosa gdje je potpuna detoksifikacija nemoguća. Osim toga u komercijalnim proizvodima se uz glifosat nalaze i aditivi (pojačivači i surfaktanti) čiji je učinak slabo ispitan, a naziru se podatci koji idu prilog još jačoj toksičnosti.

1985. godine istraživač iz Monsanta uvjeravao je svoje nadređene da „glifosat efektivno kontrolira 76 od 78 najgorih svjetskih korova… i da je esencijalno ne-toksičan za druge životne oblike“ i sisavce pa ne predstavlja problem kada se nalazi u hrani. Još uvijek se tvrdi da je manje toksičan od aspirina. 1991-92. godine su se u medicinskoj literaturi pojavili prvi izvještaji trovanja glifosatom: nekolicina osoba pokušala je suicid popivši čašu glifosata. No kada biste popili čašu vode, koja je esencijalno ne-toksična – dobili biste sasvim drugi rezultat! Ishod trovanja je uglavnom ovakav: ako imate manje od 40 godina i brzo je pružena prva pomoć, vjerojatno biste preživjeli; no ako imate više od 50 godina veća je vjerojatnost da biste preminuli.

Početkom devedesetih godina provedene su studije utjecaja glifosata na animalnom modelu, gdje je otkriveno da trećina glifosata iz hrane prelazi probavnu barijeru te se asimilira u tim organizmima. Glifosat prolazi kroz posteljicu. Slične rezultate s apsorpcijom iz hrane pokazuju studije na kokoši i kozama. Studije na štakorima pokazuju da se glifosat akumulira u kostima, a Svjetska Zdravstvena Organizacija – WHO (World Health Organisation) – dolazi do istog zaključka: “izotopi glifosata su široko rasprostranjeni u tijelu, ali se primarno nalaze u kostima“.

Čini se da niti proizvođači glifosata, niti nadležna tijela ne uzimaju kao ozbiljnu prijetnju dugoročno unošenje rezidua i njihovo bioakumuliranje, pogotovo u kostima. Glifosat se nikad kompletno ne izlučuje iz organizma – to je bioakumuliranje, uvijek ga nešto zaostane u tijelu. Kakvi će biti zdravstveni izgledi osoba nakon 50 godina kontinuiranog konzumiranja rezidua glifosata? Polja na kojima se uzgaja stočna hrana i polja sa žitaricama, voćem i povrćem za ljudsku prehranu sve se više špricaju. Realno je za očekivati da će u bliskoj budućnosti sva hrana životinjskog podrijetla (meso, mesne prerađevine, mlijeko, mliječne prerađevine), sve žitarice, voće i povrće i njihovi proizvodi, a posebno GM usjevi i njihovi produkti (soja, kukuruz) imati sve veće rezidue glifosata.

Rečeno je ranije da glifosat negativno djeluje na mikroorganizme jer u njima inhibira sintezu aminokiselina. Zanimljivo, Monsanto dobro poznaje materiju te je glifosat i neke njegove produkte patentirao i kao antibiotike! Vrlo je vjerojatno da će rezidue unesene hranom djelovati na probavnu mikrofloru čovjeka. Kako je crijevna flora nosilac imuniteta, možemo se upitati: da li glifosat već sada smanjuje naš imunitet? Prisjetimo se da je rezidua glifosata u uljaricama postavljena na 40 ppm, a dokazano je da već 0,1 ppm uništava Bifidobacteium vrste. Humana crijevna mikroflora igra važnu ulogu kroz sintezu vitamina, detoksifikaciju ksenobiotika, izgradnju imunološkog sustava i permeabilnost probavnog trakta. Primijećen je znatni porast juvenilne Chronove bolesti tijekom zadnje dekade u zapadnoj Europi i SAD-u, stoga stručnjaci smatraju da je učinak glifosata na crijevnu floru sigurno doprinijelo ovakvom buktanju Chrona.

Dostupni su podatci da glifosat uništava mikrofloru kod životinja koje jedemo – kod goveda i peradi. Jedna hipoteza ukazuje da je glifosat usko povezan s infekcijom Clostridium botulinum-a koja se u posljednjih 10-15 godina pojavljuje u njemačkoj. Glifosat uništava povoljnu crijevnu floru peradi, ali ne i patogene sojeve Salmonelle i Clostridiuma koji su rezistentniji na njegovo djelovanje, odnosno veća je vjerojatnost da će se Salmonella i Clostridium pojaviti u svježem mesu peradi.

Najnoviji podatci iz Južne Amerike, gdje su GM polja soje zavladale kontinentom, pokazuju sljedeće: izloženost glifosatu udvostručuje rizik od kasnog pobačaja, a djeca majki konzumenata glifosata imaju povišenu pojavu neurobihevioralnih poremećaja. Studija iz Paragvaja, gdje se intenzivno uzgaja GM soja pokazuje da žene u području od 1 km od polja gdje se primjenjuje glifosat imaju dvostruko veću šansu roditi dijete s deformacijama. U argentinskoj regiji Chaco, gdje se uzgaja soja, broj slučajeva raka se učetverostručio u prošlih deset godina.

Kod čovjeka već 0,5 ppm ima akutno toksično djelovanje na endokrinološki sustav (hipofiza, štitna žlijezda, reproduktivne žlijezde), 1 ppm za jetru, a 10 ppm je toksično za bubrežne stanice – što je razna toksičnosti mnogo veća od DDT-a. Stoga izloženost vrlo malim količinama može predstavljati potencijalu prijetnju zdravlju.

Dokazano je da manje količine glifosata mogu biti toksične za ljudske stanične kulture, uključujući stanice embrija i posteljice. Utvrđeno je da AMPA može biti opasnija za ljude nego sam glifosat, a ima i genotoksično djelovanje. Pregled istraživanja obavljen 2013. godine od američkog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) pokazuje da glifosat inhibira enzime citokrome P450 koji imaju važnu ulogu u detokfikaciji ksenobiotika. Glifosat pojačava negativan učinak ostalih okolišnih toksikanata – ovaj aspekt djelovanja je od ključne važnosti, a nije uopće razmatran u brojim studijama na sisavcima. Glifosat pojačava djelovanje okolišnih toksikanata, oštećenje transport sulfata u serumu i oštećuje biosintezu aromatskih aminokiselina u crijevnim bakterijama te kumulativno dovodi do mnogih poremećaja i bolesti koji su poznati zapadnom svijetu: gastrointestinalne bolesti, obezitet, bolesti srca, depresija, autizam, neplodnost, rak i Alzheimerova bolest povezani su sa glifosatom. Studija MIT-a pokazuje da je glifosat školski primjer egzogene biosemiotske entropije – uništenje homeostaze putem okolišnih toksina. Kronično toksično djelovanje očituje se na svim sustavima kakve drugi pesticidi, uključujući i DDT ne pokazuju.

Zanimljivo, glifosat je prvo bio patentiran kao kelator minerala, a tek kasnije kao herbicid. Mogu li rezidue glifosata iz hrane kelirati, odnosno vezati i onesposobiti minerale koji tada neće biti fiziološki dostupni za apsorpciju? Činjenica je da glifosat interferira s apsorpcijom divalentnih kationa kalcija i magnezija, tako da biljke tretirane glifosatom nešto sporije rastu. Sjeme GM bilja sadrži manje kalcija, magnezija, željeza i mangana, a taj se nedostatak prenosi kroz prehrambeni lanac i osiromašuje prehranu čovjeka, dakle ako jedemo GM hranu ona je inferiorne nutritivne vrijednosti.

Epidemija obeziteta u SAD-u započela je 1975 godine, paralelno s uvođenjem glifosata u prehrambeni lanac, i od tada konstantno eskalira i prati povećanje upotrebe glifosata u poljoprivredi. Ovaj je trend vidljiv i u drugim zemljama kao što je npr. Južno afrička Republika – zemlja koja vodi po obezitetu na tom kontinentu, a od samog početka koristi glifosat i slobodno je primila genetski modificirane usjeve s vrlo malo prateće regulative.

 

Glifosat u hrani

Koliko ima glifosata u hrani teško je reći jer se rezidue nikako ne prate. Zabrinuta vlada Velike Britanije je nedavno provela testiranje kruha, a rezultati su pokazali da je kontaminacija kruha uobičajena, posebno onog koji sadrži mekinje. Pšenične mekinje su sadržavale do 5,7 mg/kg glifosata. Jedno istraživanje provedeno u Njemačkoj dokazalo je reziduu glifosata u ječmu od 23 mg/kg.

Britanska vlada je nakon rezultata istraživanja donijela uredbu za smanjenje glifosata u pšenici, a uzgajivači su dobili upute u cilju smanjenja upotrebe ovog herbicida. Veliki Danski proizvođači kruha već odbijaju žitarice koje su tretirane glifosatom.

Izvještaj SZO-a iz 1994. godine daje sljedeće podatke o zadržavanju rezidua:

-kada se glifosat koristi na žitaricama 5-14 dana prije žetve (kao desikant) dolazi do značajnog unosa glifosata u žito i biljne materijale
-u brašnu ostaje otprilike 10-20% količine od one prisutne u pšeničnom zrnu
-posije imaju 2-4 puta više rezidua od pšeničnog zrna
-nema gubitka glifosata tijekom pečenja kruha
-izvor glifosata u pivu je tretirani ječam
-razina u sladu je 25% one iz ječma
-razina u pivu je 4% one iz ječma
-razina glifosata u zobenoj kaši je 50% od količine prisutne u zrnu zobi

Kao što sam ranije navela, glifosat je u EU odobren 2002. po odobrenju europskih regulatornih agencija koje, kao što znamo, ne provode vlastita testiranja već podatke preuzimaju od proizvođača. Kod odobravanja nije razmatran utjecaj glifosata na ljudski hormonalni i reproduktivni sustav. Proces odobravanja vodile su njemačke vlasti, a za ponovnu autorizaciju odgovoran je Njemački savezni ured za zaštitu potrošača i sigurnost hrane. Kada je 2010. godine tvrtka Monsanto tražila obnavljanje odobrenja, Europska Komisija je tvrtki produljila postojeće odobrenje do 2015. godine kako bi joj dala više vremena za pripremu prijave.

 

I na kraju: je l’ netko ipak mjerio?

Vlasti i razne agencije nisu se previše zabavljale ovom problematikom dok su podilazile zahtjevima agrobiznisa – u EU se ne provode testovi na prisutnost glifosata u tijelima ljudi, a testovi u hrani su rijetkost (osim za žitarice).

Stoga je mreža organizacija za zaštitu okoliša Friends of the Earth Europe (Prijatelji Zemlje Europa) naručila testiranje rezidua glifosata u ljudima, a ispitivanje je obuhvatilo i Hrvatsku.

Uzorci urina za ispitivanje predani su nezavisnom njemačkom laboratoriju iz Bremena koji je rezultate objavio lipnju 2013. godine. Rezultati pokazuju da se tragovi glifosata mogu pronaći u tijelima ljudi svih ispitivanih europskih država: glifosat je bio prisutan u 44% uzoraka, a AMPA u 36% uzoraka.

Zemlje u kojima je provedeno istraživanje su: Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Francuska, Gruzija, Hrvatska, Latvija, Mađarska, Malta, Makedonija, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Španjolska, Švicarska i Velika Britanija. Ispitano je 182 uzoraka humanog urina na sadržaj glifosata i AMPA-e.

Pogledajmo rezultate za Hrvatsku. Od deset uzoraka glifosat je pronađen u njih četiri (40%), prosječna koncentracija glifosata iznosila je 0,14 mcg/lit. Maksimum je zabilježen na Malti 0,82 (90% uzoraka), Velikoj Britaniji 0,47 (70%) i Latviji 0,41 mcg/lit (54,55%).

AMPA je u Hrvatskoj dokazan u 10% uzoraka, dok su Nizozemska, Njemačka, Poljska i Malta imale preko 80% uzoraka s ovim metabolitom glifosata. Maksimalna vrijednost AMPA-e zabilježena je U UZORKU IZ HRVATSKE koji je imao 2,63 mcg/lit dok je prosjek svih uzoraka iznosio oko 0,18 mcg/lit!

Odakle glifosat i AMPA u nama? Odgovor je jednostavan: kruh, žitarice, šećer, kukuruz (i njegovi sveprisutni derivati!), biljna ulja, te hrana životinjskog podrijetla – jeftino uvozno meso, mesne prerađevine, mlijeko i jaja kroz stočnu hranu.

 

Zaključno

Glifosat je prijetnja zdravlju čovjeka, kao herbicid i kao rezidua u hrani. Već minimalne količine, u miligramima, imaju toksični učinak na naš endokrini sustav i sposobnost borbe našeg tijela s drugim toksinima. Učinci glifosata iz hrane nisu akutni i ne mogu se odmah jasno uočiti, već je potrebno više vremena da se manifestiraju, a kada se pojave razne bolesti već je – prekasno.

Izvori:
-Wikipedia
-NaturalNews
-Friends of the Earth
http://www.rag.org.au/modifiedfoods/rounduphealthissues.htm
-Friends of the Earth: The Glyphosate threat by Heimen Julius
-ISP: The case For A GM-Free Sustainable World, 2003, London
-Beyond Pesticides

-Medizinisch Labor Bremen: Determination of Glyphosate residues in Human Urine Samples from 18 European Countries
-Hrvatski Fokus: Glifosat u hrani: Testiranje hrane na rezidue glifosata provodi se vrlo rijetko

-Samsel A, Seneff S: Glyphosate’s Suppression of Cytocrome P450 Enzymes and Amino Acid Biosynthesis by the Gut Microbiome: Pathways to Modern Diseases, Entropy 2013, 1416-1463

 

Prati N.com