GM klopka, pregled loših strana GMO-a

Ožujak 2014. – Genetsko inženjerstvo (rekombinantna DNA, trasgenetika) je proces ubacivanja stranog gena u domaćina s ciljem dobivanja stanice s novim, poboljšanim svojstvom, a od kojeg će koristi imati uglavnom samo čovjek. Takav prijenos gena ne dešava se u prirodi i moguć je jedno uz djelovanje genetičara.

Od samog početka 1980-tih metode genetskog inženjerstva donose duboke podjele na etičkom, moralnom i religijskom planu, a goruća pitanja do sada nemaju konačne odgovore. Ova revolucionarna metoda krojenja gena u službi čovjeka teoretski je vrlo obećavajuća, međutim plemenita želja genetičara za povećanjem dostupnosti hrane pregažena je ostvarivanjem ogromnih profita. O negativnim stranama ove tehnologije se šuti, a znanstvenici koji se ne slažu s industrijom najčešće su prozvani neprijateljima napretka i znanosti.

Očit je konflikt znanstvenika, sveučilišta i korporacija koji već tridesetak godina ulažu milijune dolara u biljnu transgenetiku s jedne strane i lavinom činjenica s druge strane koje potvrđuju da je proces genetičkog inženjerstva baziran na krivim pretpostavkama (1). Osim toga, većina “običnih” građana uvjerljivo je protiv GMO-a. Ankete provedene u EU pokazuju da 70-90% stanovništva ne želi GM proizvode/hranu. Više od 170 europskih regija i 4500 manjih zona, preko 1/3 EU teritorija proglasilo se slobodnim od GMO-a (“GMO free”), među njima i sve županije u RH (2).

Komercijalni uzgoj GM kultura započeo je u SAD-u 1996. godine. Po uzgojenoj količini soja, kukuruz, kanola repica i pamuk čine glavninu GM biljaka, no uzgajaju se još riža, pšenica, krumpir, papaja, lan itd.

Genetsko inženjerstvo u svojoj primjeni razlikuje bakterijsku, farmaceutsku i biljnu transgenetiku. Prva se dva procesa od manipulacije gena do dobivanja konačnog produkta mogu relativno dobro kontrolirati jer se provode u zatvorenim uvjetima, a produkti se izoliraju i pročišćavaju. Međutim, GM biljke iz biljne transgenetike se uzgajaju na otvorenim poljima bez posebnih barijera, njima se hrani stoka te služe kao sirovine prehrambene industrije (ulje, bjelančevine, aditiv lecitin i dr.). Neke zemlje ne vrše odvajanje, niti označavanje GM od konvencionalno proizvedenih biljaka što u konačnosti ne dozvoljava potrošaču izbor kod kupovine hrane (1).

Razvoj GMO s prehrambenom primjenom potječe iz SAD-a gdje je u početnoj fazi uočljiv snažan utjecaj biotehnološke industrije na najviše razine regulatornih agencija tzv. “rotirajućim vratima”. Za vrijeme administracije R. Regana i G.H.W. Busha dolazi do deregulacije biotehnologije, te patentiranja gena i bioloških procesa, odnosno prihvaćanja GM hrane kao “substancijalno ekvivalentne” konvencionalnoj hrani (odluka FDA-a, 1992. godine) (3). Takav pristup je zatim u cijelosti ili parcijalno primijenjen u Kanadi, Argentini, Brazilu i drugim državama.

EU je pravilom predostrožnosti donekle zaštitila europsko tlo od invazije patentiranih transgenskih kultura. Zabrana uzgoja uvedena je 1998. godine, ali je već 2004. odobren uzgoj prve GM kulture, Monsantovog kukuruza MON810 koji se danas uzgaja u Španjolskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Portugalu. Druga transgenska kultura dozvoljena za uzgoj, BASF-ov krumpir Amflora, doživjela je totalni fijasko i više se ne uzgaja. U veljači 2014. Europska Komisija je odobrila Pioneerov kukuruz TC 1507 bez obzira na to što je 19 zemalja članica glasovalo protiv, a samo 5 za (2).

Biotehnološke kompanije već duže vrijeme pokušavaju prodrijeti u Europsku utvrdu, najčešće naglašavajući da će nakon otvaranja Europe biti dostupna sva ostala svjetska tržišta, te da se Europsko odbijanje temeljeno na načelu predostrožnosti i na bazi percepcije protivi znanstvenim činjenicama. Prema njima načelo predostrožnosti “omalovažava znanstvene procjene GMO-a i kredibilitet sustava”. Višegodišnje lobiranje biotehnoloških kompanija dovelo je do postupnih promjena na razini EU koje bi uskoro mogle promijeniti status quo favorizirajući uzgoj transgenskih kultura – u pripremi je takozvana “renacionalizacija”. Kako je Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) već nekoliko puta dala zeleno svijetlo sigurnosti GM kultura, EK priprema teren za nacionalno odobravanje uzgoja GM biljaka kojim prebacuje odluku o uzgoju pojedinoj zemlji članici (2).

Čini se da EU polako otvara vrata uzgoju GMO-a bez obzira na rezultate anketiranja građana i GMO-free zone. U tijeku su pregovori između političkih predstavnika EU i SAD-a za Transatlantsko Trgovinsko i Investicijsko Partnerstvo (TTIP – Transatlantic Trade and Investment Partnership) kojima se želi postići “regulatorna konvergencija” i “harmonizacija”. Ovi maštovito odabrani termini sinonimi su za uklanjanje razlika između regulative EU i SAD-a s ciljem uklanjanja kamena spoticanja – principa predostrožnosti kojime je EU postavila restrikcije na tvari i proizvode ako postoji indikacija da mogu biti opasne. TTIP smanjuje regulaciju na tržištu i također omogućuje korporacijama da tuže vlade u slučaju smanjenja očekivanog profita, odnosno stavlja interese velikih korporacija iznad suverenih država.

EU već godinama uvozi GM stočnu hranu za ishranu peradi, svinja i goveda. Veliki proizvođači GM soje poput Brazila i Argentine imaju snažnu izvoznu orijentaciju i proizvode uglavnom GM soju koju izvoze u EU i Kinu. Jeftino meso, mlijeko, mliječni proizvodi i jaja na policama europskih supermarketa mogući su radi ozbiljnih povreda ljudskih prava i onečišćenja okoliša u siromašnim zemljama poput npr. Paragvaja, koja izvozi GM soju u Njemačku, Italiju i Nizozemsku. GM soja se koristi kao hrana za stoku jer je najprofitabilniji izvor proteina za životinje koje moraju brzo narasti, proizvesti više mlijeka i jaja (4). Stoga je zanimljiv potez vodećih njemačkih supermarketa koji su koncem ljeta 2014. godine zatražili od vlastite peradarske industrije da se vrati korištenju GMO-free krmiva za proizvodnju piletine i jaja, i to s prvim danom 2015. godine (5). Najavili su daljnje korake u zahtijevanju ne-GMO krmiva za svinje i goveda, i to najviše iz ekonomskih razloga, uvidjevši mogućnost dodatne zarade u snažnoj želji kupaca koji plaćaju više za kvalitetniju, ne-GMO hranu.

U industrijske biljne kulture su putem genetičkog inženjerstva dodane mnoge značajke, od kojih su najvažnije:
-rezistencija na herbicide (kukuruz, soja, pamuk, kanola repica, riža, lucerna, repa, lan),
-otpornost na insekte (kukuruz, pamuk, krumpir, rajčica),
-sterilna pelud (kukuruz, cikorija),
-rezistencija na viruse (papaja, šljiva),
-usporeno sazrijevanje (rajčica),
-promjene u sastavu ulja (kanola, soja) i proteina (kukuruz) i
-smanjena količina nikotina u duhanu.
Prevladavaju dvije značajke: rezistentnost na herbicid glifosat (na cca 70% površina usjeva) i rezistentnost na insekte kod kojeg GM biljka proizvodi Bt insekticid (na cca 20% površina). Ostatak površina otpada na usjeve pamuka i kukuruza s obje značajke.

KRIVI TEMELJ

Temelj genetskog inženjerstva je pretpostavka da jedan gen daje jednu bjelančevinu. Tri su fundamentalna otkrića od 2000. do danas uzdrmala “gen za protein” dogmu biotehnološke industrije. Završetkom projekta humanog genoma, 2003. godine, gdje se očekivalo 1-2 milijuna gena za proizvodnju humanih proteina, otkriveno je ih je samo 27.000. Daljnja istraživanja, posebno ENCODE projekt, pokazao je da geni kod viših organizama funkcioniraju u kompleksnoj međuovisnosti, preklapaju se i djeluju u suradnji s drugim komponentama na način koji još nije razjašnjen. Znanstvenici sa Sveučilišta u Washingtonu (SAD) koncem 2013. godine otkrivaju drugi kod unutar DNA molekule, otkriće koje je objavljeno u časopisu Science (6). Novost je da DNA ne služi samo za sintezu proteina već da stanici daje upute za kontrolu gena. Stoga, iako dodavanje gena u DNA molekulu dovodi do promjene u sintezi proteina, istovremeno se remete kontrolne informacije koje izazivaju poremećaje u radu stanice, a zatim bolesti na nivou organa i živog organizma bilo da je riječ o bakteriji, biljci, životinji ili čovjeku.

KRIVA TEHNOLOGIJA

Dva su osnovna načina ugradnje stranih gena u biljku domaćina:
-upotreba Agrobacteriuma – ta bakterija replicira sama sebe koristeći DNA i metabolizam domaćina; znanstvenici pomoću Agrobacteriuma, slijeda za antibiotsku rezistentnost i viralnog plazmida aktivatora unose željene gene; sve tri komponente vrlo su važne za sigurnost hrane
-upotreba genskog pištolja (gensko bombardiranje) – koristi se za sve biljke koje nisu posebno osjetljive na Agrobacterium; male metalne čestice prekrivene plazmidima DNA ispaljuju se u stanice biljke te se očekuje inkorporacija plazmida u genom biljke.

Obje metode su neprecizne, što znači da se dodani gen može nasumično ubaciti bilo gdje u molekulu DNA, daleko izvan kontrole genetičara. Metodama genetičkog inženjerstva moguće razviti tisuće biljaka od kojih nema dvije s istim DNA slijedom. Nastaje premještanje, brisanje i stvaranje viška velikih dijelova DNA, te višestruka inkorporacija stranih gena (katkada i više od 40 puta). Jednostavnim rječnikom: integracija stranog gena Agrobacteruimom ili genskim pištoljem često ili uvijek dovodi do značajnog poremećaja originalnog DNA. Tehnologija biljne transgenetike ubacuje od stotine do nekoliko stotina tisuća genskih mutacija u DNA. Nedostatak preciznosti uzrokuje neočekivane fenotipove i karakteristike GM biljaka koje mogu činiti značajni rizik za sigurnost hrane. Transgene sorte su nestabilne: jedno testiranje komercijalnih sorti GM kukuruza i GM soje pokazalo je da je sekvenca DNA u tim varijeteima sasvim drugačija od sekvence koju je utvrdila tvrtka koja ih prodaje. Zabranjeno je čuvanje GM sjemenja za slijedeću sjetvu, te poljoprivrednici trebaju kupovati novo sjeme iz godine u godinu. Osim što navedena praksa omogućuje stalnu zaradu biotehnološkim kompanijama, ne možemo se ne upitati nije li to i posljedica nestabilnosti GM sjemenja uzrokovana genetičkim inženjerstvom? Hoće li treća, četvrta ili neka druga generacija GM sjemenja uopće nalikovati na izvornu biljku?

AKADEMSKI KAPITALIZAM

Naše društvo se temelji na ideji da znanost pomaže u donošenju dobrih, solidnih odluka. Međutim, konflikt interesa postao je norma u gotovo svim poljima znanosti, a posebno je to vidljivo u kemijskoj industriji gdje su kompanije proizvođači pesticida ujedno i biotehnološke kompanije. One koriste znanost za promicanje vlastite agende koja je prodaja patentiranog GM sjemenja i kemikalija. Poznato je da većina otkrića u genetskom inženjerstvu intelektualno vlasništvo, pa i u samim sveučilištima – sveučilišni i korporacijski istraživači patentiraju GM biljke te komercijaliziraju znanje. Korporacija Monsanto vlasnik je oko 90% transgenskih značajki te se cijela GM industrija uz pomoć vlade SAD-a, USAID-a, Rockefeller i Gates fundacija agresivno promovira širom svijeta, posebno u zemljama u razvoju. Indija je meta većih GM kampanja za sadnju GM pamuka što je dovelo do krize u zaduživanju s posljedičnim masovnim samoubojstvima prezaduženih seljaka. Tajland, Indonezija, Afrika i plodna polja istočne Europe također su na meti GM industrije.

STUDIJE

Biljke se sastoje od kombinacija stotina različitih spojeva od proteina i ugljikohidrata do minerala i fitotvari. Transgenske biljke mogu imati nepredviđene, teško uočljive defekte kao što su prisutnost alergena, proizvodnja toksina, nutritivne neravnoteže i bolesti. Tvrtke koje kreiraju biljke s novim genetskim karakteristikama dužne su dostaviti svoja ispitivanja regulatornim tijelima koja odobravaju ili ne odobravaju određeni GM proizvod. Dokumenti industrije ne objavljuju se u znanstvenim časopisima i nisu dostupni javnom pregledu, a regulatorna tijela ne provode neovisna testiranja kako bi provjerila dobivene podatke i sigurnost GM biljaka, već se slijepo oslanjaju isključivo na industrijske dokumente. Ispitivanja koja se dostavljaju za proces autorizacije kratkog su vremenskog trajanja, osmišljena da prikazuju površne, naoko povoljne činjenice koje neće otkriti nikakvu veću razliku iz među GM i konvencionalnih biljaka. Dijelovi ovih dokumenata nisu dostupni javnosti i neovisnim stručnjacima, navodno s ciljem zaštite poslovne tajne proizvođača. Alergeni se testiraju prema protokolima koje je priredila industrija, a toksikološke studije nisu uopće predviđene. Potrošači GM hrane postali su sudionici najvećeg prehrambenog eksperimenta u povijesti čovječanstva.

UTJECAJ NA ZDRAVLJE

Kada konzumiramo biljke, na stotine spojeva završi u našem probavnom sustavu. Tradicionalna biljna agrikultura temelji se na prirodnoj kombinaciji gena između rodova i porodica kojom se stvaraju stabilni proteini. Ti proteini u svojoj suštini ostaju nepromijenjeni milenijima i na njih su prilagođeni insekti, životinje i čovjek, odnosno sve vrste koje se njima hrane. U slučaju transgene hrane, jedan ili desetak tih spojeva mogu biti izmijenjeni te uzrokovati alergične ili toksične reakcije. Primjerice, Starlink kukuruz (registriran samo za stočnu hranu) sadrži alergeni protein koji se ne razgrađuje u probavnom sustavu sisavaca i čovjeka. U miješanju neoznačenog Starlink kukuruza s konzumnim kukuruzom 1999. godine u SAD-u došlo je do zagađenja hrane za ljude. Tko zna koliko je zdravstvenih posljedica Starlink izazvao kod ljudi, ali nisu nigdje posebno zabilježene jer se u SAD GM hrana ne označava posebno i nije omogućena njena sljedivost. Testiranja u Velikoj Britaniji pokazuju da je alergija na soju porasla za 50% od uvođenja transgene soje na tržište hrane. Neovisne studije pokazuju da biljnom transgenetikom nastaje disfunkcija u procesu glikozilacije (vezanje šećera na bjelančevinu), koja je bitan stadij u stvaranju alergenih spojeva.

Efekt “utišavanja gena” nije dovoljno proučen, no naširoko se pojavljuje u transgenetskim organizmima, a kod hrane je značajan jer se tim procesom smanjuje količina hranjivih tvari i nutritivnih komponenti. Smanjenje nutritivne vrijednosti se dešava i primjenom glifosata koji se šprica više puta na GM usjeve. Glifosat je patentiran za nekoliko primjena: kao čistač bojlera, kelator minerala, herbicid i antibiotik. Kao kelator minerala (veže na sebe minerale Ca, Fe, Cu, Zn…) onemogućuje njihovu biodostupnost u probavnom sustavu i stoga čini GM hranu manje nutritivno vrijednom.

Krivom se pokazala i pretpostavka genetičara da će se DNA iz GM hrane deaktivirati u probavnom sustavu. Znamo da je DNA sekvenca u GM organizmu sastavljena od viralnog plazmida aktivatora, slijeda za antibiotsku rezistentnost i željenog gena. Dijelovi viralnog plazmida (virusa!) pronađeni su humanim eneterocitima (jednostanični sloj stanica u crijevu koji je barijera između crijevnog sadržaja i tijela čovjeka). Nadalje, bakterije u humanom probavnom traktu podložne su horizontalom prijenosu gena, to znači da transgena DNA može netaknuta proći kroz probavni sustav čovjeka i može se ugraditi u DNA čovjekove mikroflore. Takav je prijenos gena već zabilježeni kod životinjama koje se hrane GM stočnom hranom. No moguć je prijenos slijeda za antibiotsku rezistentnost – pitanje je vremena kada će se taj gen otkriti u genima crijevne mikroflore i koje posljedice to ima za ljudsko zdravlje i imunitet, a znamo da je razvoj imuniteta kod novorođenčadi snažno povezan sa zdravljem probavnog sustava.

Za sada ne postoje studije koje prikazuju dugotrajni utjecaj GMO na zdravlje životinja ili čovjeka, a toksikološke studije u rijetkost (7). Nemoguće je u znanstvenoj literaturi pronaći objavljene znanstvene činjenice da je dugotrajno konzumiranje GM hrane sigurno. Neovisne studije provedene na životinjama pokazuju značajne reproduktivne probleme, imunološke promjene, toksičnost po jetru, ometanje rada endokrinih hormona (hormonski disruptori) i druge, kao što je studija dr. Seralinija, koja je ponovno objavljena u časopisu Environmental Sciences Europe, prošavši treći pregled (8). Studija je značajna po tome što je trajala dvije godine, dok istraživanja koje financira GM industrija i koje se predaju regulatornim agencijama za autorizaciju traju uglavnom do 90 dana. EFSA, europska institucija koja se bavi čuvanjem zdravlja građana EU mišljenja je da je 90 dana sasvim dovoljno da se uoče bilo koji učinci (9). Studija Seralinija pokazuje da se većina poremećaja javlja tijekom 13 mjeseca hranjenja, a tumori i jako oštećenje jetre nastaju od četvrtog mjeseca kod mužjaka i od sedmog mjeseca kod ženki. Studije GM industrije ne nailaze na ovakve rezultate jer prekratko traju da bi to zamijetile (10). Kako se 13 mjeseci života štakora podudara s početkom četrdesete decenije kod čovjeka, a GM hrana se nalazi u masovnoj prodaji (na tržištu SAD-a) desetak godina, vjerojatno se učinci konzumiranja GM hrane još u potpunosti ne ispoljavaju u humanoj populaciji.

Skidanje prve objave Seralinijeve studije iz časopisa Food and Chemical Toxicology (krajem 2013. godine) nije bio rezultat grešaka u studiji, već pritisak biotehnološkog lobija i novo kreiranog mjesta urednika za biotehnologiju Goodmana (9), bivšeg zaposlenika tvrtke Monsanto – što još jedanput dokazuje netolerantnost prema kritičarima GMO-a, slično kao sa studijama Ermakove, Chapele, Quista, Dominga, Pusztaija. Zanimljivo, nije prošlo ni pune dvije godine, od siječnja 2015. iz navedenog časopisa je netragom nestao i Goodman i mjesto urednika za biotehnologiju (11). Cilj je postignut – uvesti pomutnju, diskreditirati znanstvenika i studiju koja je preopasna po GM industriju. Razmjer ove igrice i dvostrukih mjerila je upravo nevjerojatan, kada znamo da je Seralini radio istom metodologijom kao i Monsanto: regulatorna tijela su prihvatila Monsantov GM kukuruz kao siguran za uzgoj, a Seralinijeva studija koja je temeljito proveden nastavak postojećeg Monsantovog rada – izbrisana je iz časopisa!

Veliki problem predstavlja glifosat – herbicid koji se višekratno prska po GM kulturama, kao i drugim kulturama prije žetve jer suši biljke i čini ih pogodnijim za žetvu (tzv. “desikacija”). Rezidue glifosata višestruko su povećane u biljnim kulturama, regulatorne agencije u SAD-u i EU su nekolicinu puta podizale dozvoljenu granicu u funkciji agrikulturne industrije, zanemarujući toksikološki učinak po čovjeka. Primjerice, EK je 2012. godine podigla dozvoljenu granicu za leću na 10 mg/kg na zahtjev kompanije Monsanto. Da bi znali je li to mala ili velika vrijednost rezidue, možemo ju usporediti s nekim vitaminom. U pšenici je dozvoljeno maksimalno 10 mg/kg (10 ppm) glifosata, što znači da jedan kilogram pšenice može sadržavati do 10 mg glifosata. Usporedimo to s podatkom da taj isti kilogram pšenice ima oko 20-30 mg vitamina E, rezidua herbicida od 10 mg čini se pretjeranom (12). Hrana nas treba opskrbiti nutrijentima, a ne herbicidima i pesticidima!

U ožujku 2015. godine Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC – International Agency for Research onCancer), podružnica SZO sa sjedištem u Parizu, klasificirala je glifosat kao “mogući kancerogen kod čovjeka” (13, 14), odnosno postoje uvjerljivi dokazi da uzrokuje rak kod životinja. Tragovi glifosata u krvi američkih poljoprivrednika povezani su s povećanim rizikom od limfoma, a kod životinja je veza već potvrđena.

Rezultati neovisne studije iz 2013. godine pokazali su da se tragovi glifosata i njegovog razgradnog produkta AMPA-e mogu pronaći u tijelima ljudi svih ispitivanih europskih država (ispitivanje provedeno u 18 europskih država, i Hrvatskj također) (15). Studija iz 2011. godine testirala je urin urbane populacije Berlina na glifosat: radnici iz grada, novinari, odvjetnici, odnosno ljudi koji se ne bave agrikulturnom proizvodnjom – imali su od 0,5 do 2 ng po ml urina – dok je gornja granica u vodi za piće je 0,1 ng/ml (16). Pretpostavlja se da većina tog glifosata dospjela putem hrane.

Glifosat je redovno povišen u urinu osoba koje se hrane konvencionalno proizvedenom hranom u odnosu na osobe koje se uglavnom hrane ekološki / organski. Srednja vrijednost glifosata u osobama koje konzumiraju organsku hranu je oko 1 ppb-a. Poljoprivrednici i njihove obitelji, osobe koje su najviše izložene glifosatu, pokazale su srednju vrijednost od 3 ppb s maksimumom od 233 ppb u urinu, a vrijednosti su bile povećane kada poljoprivrednici nisu koristili zaštitne rukavice tijekom rada s herbicidom. Također, više izvora pokazuje da kronično bolesne osobe imaju značajno veću koncentraciju glifosata u odnosu na zdravi dio ispitanika. Sve je više znanstvenika koji smatraju da probavni poremećaji, obezitet, dijabetes, bolesti srca, depresija, autizam, Parkinsonova i Alzheimerova bolest, bolesti bubrega, neplodnost i rak imaju direktnu vezu s zapadnim načinom proizvodnje hrane, GM hranom i glifosatom.

Neki od dokazanih negativnih učinka glifosta na stanice:
-inhibira enzime ključne za sintezu spolnih steroidnih hormona,
-inhibira enzime koji metaboliziraju ksenobiotike (okolišne toksine),
-uništava crijevnu mikrofloru,
-ometa transport sulfata u serumu,
-pokazuje genotoksični, citotoksični (in vitro) i teratogeni efekt, a od nedavno je klasificiran i kao mogući karcinogen za čovjeka.

Testiranje rezidua u hrani i ljudima još uvijek se zanemaruje u odnosu na goleme količine korištenog herbicida – glifosat je najkorišteniji herbicid u Europi. Glifosata ima sve više u životinjama i čovjeku u koje dospijeva putem hrane, dio se zadržava trajno, dio se izlučuje urinom. Čak i najmanje koncentracije glifosata u urinu i akumulacija u tkivima vrlo je alarmantna i opasna činjenica za sadašnju i buduće generacije. EU je 2002. godine propisala prihvatljivi dnevni unos za glifosat je iznosio 0,3 mg/kg tjelesne težine dnevno, a u siječnju 2014. je razina podignuta na 0,5 mg/kg tt dnevno (17). Nezavisni znanstvenici upozoravaju da je ova količina prevelika i da ne bi smjela prelaziti 0,025 mg/kg tjelesne težine dnevno. U SAD-u je prihvatljivi dnevni unos u početku iznosio 0,10 mg/kg tt/dan, ali je 1993. godine podignut na 2,00 mg/kg tt/dan – povećanje od dvadeset puta (12).

Danska je zabranila glifosat 2003. Nizozemski parlament zabranio je glifosat za ne-komecijalnu upotrebu 2014, dok Francuska slijedi njihovim korakom. U Brazilu je u toku procedura zabrane 8 opasnih pesticida među kojima i glifosata. El Salvador je uveo kompletnu zabranu 2013. godine. Osim toga herbicidi na bazi glifosata sadrže i druge tvari koje pojačavaju njegovo djelovanje i također mogu biti toksične, a testiranje cijele mješavine komercijalnih pesticida se ne provodi.

Glifosat nije postojao prije 50-ak godina (sintetiziran je 1974. godine), a sve više znanstvenika mu daje epitet “gori od DDT-a“.

HRANA

Iste godine kada je započeo komercijalni uzgoj GM soje u SAD-u (1996. godine), Europska unija ju je odobrila za ishranu životinja. Upotreba glifosata u agrikulturi europskih zemalja dozvoljena je 2002. godine. Životinje konzumiraju GM soju direktno, a čovjek indirektno putem mesa, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda. Ta je hrana izvor herbicida glifosata u tijelu čovjeka. No, proizvođači nemaju obvezu kontrole rezidue glifosata u tkivima i organima životinja koje se hrane GM sojom, niti trebaju kontrolirati rezidue na poljoprivrednim proizvodima koji su prskani, te je zato teško točno odrediti količinu koju ljudi konzumiraju uobičajenom prehranom. Nekoliko studija koje su se bavile ovom tematikom došle su do slijedećih saznanja. Kada se mliječne krave hrane GM krmivom izlučuju više glifosata u mlijeku. Suprotno tome, ekološki mliječni proizvodi sadrže mnogo manju reziduu glifosata. Glifosat je pronađen u crijevu, jetri, mišićima, slezeni i bubrezima krava što i nije novost jer se znalo od ranije da se bioakumulira, posebno u kostima – što može biti u vezi s kelirajućom sposobnošću glifosata.

GM kukuruz sadrži vrlo visoku razinu formaldehida, moguće radi hiperprodukcije koja nastaje mijenjanjem kontrolnih mehanizma u stanicama. To objašnjava zašto stoka, ako ima izbor, od dvije hrpe kukuruza uvijek radije bira onu hranu koja nije GMO (jer može onjušiti razliku!).

Zakoni EU zahtijevaju deklariranje hrane koja sadrži više od 1% GM sastojka. Međutim meso, jaja, mlijeko i mliječni proizvodi koji su dobiveni od životinja koje su hranjene GM proizvodima ne zahtijevaju nikakvo posebno deklariranje, niti ne podliježu pravilima slijedivosti. Bilo bi zgodno kada bi znali čime su životinje hranjene, na tragu ranije navedenih promjena koje traže njemački lanci supermarketa.

EFSA – Europska agencija za sigurnost hrane

Odobrenje GM kultura u EU vrši EFSA. Metode koje upotrebljava za određivanje rizika od GM biljaka preuzela je od ILSI-a (International Life Sciences Institute) institucije koja se financira direktno iz mutinacionalnih agrokemijskih kompanija. ILSI razvija procjene rizika koje idu na ruku industriji te se proguravaju u regulatorna tijela, te je pitanje da li su dosadašnje procjene odobrene od EFSA-e ispravne (10). Svjetska zdravstvena organizacija isključila je ILSI iz svih svojih aktivnosti koje se tiču procjene rizika zbog njegovog financiranja, no poslovanje ILSI-ja nije bilo problematično EFSA-i, krovnoj europskoj instituciji za čuvanje zdravlja 500 milijuna ljudi. Agrokompanije su EFSA-i predale preko desetak zahtjeva za odobravanjem različitog GM sjemenja otpornog na glifosat, a u slučaju da EFSA donese pozitivno mišljenje, vjerojatan je porast potrošnje glifosata u EU, prema nekim procjenama i do 800% (18).

EFSA je osnovana 2002. godine i u prvih je deset godina bila povezana s korupcijskim aferama. EP joj je odgodio odobrenje budžeta za 2010. godinu zbog konflikta interesa. Godinu dana kasnije, EFSA je, pritiskom EP izmijenila “politiku neovisnosti” agencije. Novi dokument je poboljšanje, ali još i dalje dozvoljava određene konflikte interesa. Još uvijek je moguće financiranje iz industrije.

U studenom 2012. EFSA je proslavila 10 godina postojanja konferencijom “transparentnosti, neovisnosti i znanstvene izvrsnosti” gdje se moglo čuti da je stvaranje Agencije ključna točka u sigurnosti hrane u kojemu se EU okrenula znanosti. Konferencija je zasjenjena protestom ispred zgrade u kojemu su okupljeni poljoprivrednici, nevladine udruge i lokalni aktivisti ukazali na “korporativno preuzimanje našeg sustava sigurnosti hrane” te zatražili radikalnu promjenu u načinu rada Agencije. Prosvjednici su posebno kritizirali oslanjanje Agencije na studije i podatke iz industrije koji su temelj za oblikovanje znanstvenih mišljenja EFSA-e, mišljenja koja se kasnije koriste za savjetovanje drugih institucija EU.

2013. godine neprofitna organizacija “Corporate Europe Observatory” u svom izvještaju “Unhappy meal” – “Nesretna hrana” ukazuje da 59% članova EFSA-inih panela ima direktne ili indirektne veze s kompanijama koje treba regulirati. Posljedično je EP u travnju 2014. izglasao rezoluciju kojom će u roku od dvije godine otkaz dobiti svi EFSA-ini znanstvenici s vezama u agrikulturi i prehrambenoj industriji (17).

EFSA nikad nije, i ne provodi vlastita istraživanja i to je njena slaba točka jer koristi dokumente koje dostavljaju tvrtke koje će o njenoj pozitivnoj odluci ostvarivati PROFIT u prehrambenom sektoru. Tvrtke koje su uložile godine rada i velike novčane iznose u razvoj GM proizvoda prezentirati će svoje kreacije u najboljem mogućem svjetlu (čitaj: postaviti istraživanja tako da rezultati budu povoljni, i dodatno će zamagliti ključne detalje pod oznakom poslovne tajne). Svako usporavanje, analiziranje, vraćanje i dorada studija njima predstavlja samo ekonomski problem kojeg treba zaobići. Zato EFSA ne može neovisno procjenjivati realni utjecaj novih tehnologija na hranu, zdravlje čovjeka i okoliš, a kao rezultat imamo 100%-tno odobravanje GMO-a od strane EFSA-e!

EFSA je odbacila Seralinijevu studiju na temelju “neadekvatnog dizajna, analize i izvješćivanja”, odnosno kako “nema biološki značaj”. Te su tvrdnje doslovno “copy-paste” razloga koje navodi industrija, dok EFSA ne priznaje postojanje manjka dugoročnih studija i nužnost njihovog provođenja. Prema nekim kritičarima EFSA je morala odbaciti Seralinija jer je ranije donijela mišljenje da je GMO kukuruz siguran: kada bi prihvatila Seralinijevu studiju dovela bi u pitanje vlastite stavove. Članica EP Corrinne Lepage je to slikovito opisala: “EFSA bi porezala granu na kojoj sjedi godinama”. Opet je uočljivo dvostruko mjerilo za studije o GMO-u: EFSA odbacuje Seralinijevu studiju, a prihvatila je manje rigoroznije istraživanje industrije na temelju kojeg tumači sigurnost GMO-a!

Od desetak EFSA-inih panela, jedan se bavi GMO-om. Pregledom 2010. godine vidljivo je da 12 od 21 stručnjaka u panelu ima vezu s industrijom. Te je godine doneseno pozitivno mišljenje za odobrenjem GM krumpira. Suzy Renckens koja je od 2002. godine bila koordinator GMO Panela, 2008. godine odlazi u lobby grupu Syngente, bez da joj Agencija postavi ikakve uvjete (19). Tipična rotirajuća vrata. Harry Kuiper, član GMO Panela od 2003. do 2012., koji je bio uključen u procjenu svih GMO-a, istovremeno je održavao veze s ILSI-jem. Iako sada Kuipera nema, procjene rizika u kojima je bio uključen i dalje ostaju na snazi (19). Podsjetimo se da EFSA ima 100%-tno pozitivno odobrenje GM kultura.

EFSA-ini standardi za procjenu rizika od GMO-a baziraju na “komparativnoj procjeni” što je sinonim koncepta “substancijalne jednakosti”. Substancijalna jednakost pretpostavlja da su GMO usjevi ekvivalentni ne-GMO usjevima i da stoga ne zahtijevaju rigoroznu procjenu sigurnosti. Trenutno se u EU substancijalna jednakost mora mjeriti, ali samo za proteine i masnoće. Ne testiraju se novi toksini i alergeni. Neočekivani toksini će se naći u dobrim studijama hranjenja, ali nisu obavezni za ovu procjenu. Također EFSA nije nikada točno definirala stupanj sličnosti između GMO-a i ne-GMO-a, pa kada se pojave razlike EFSA ih odbacuje s tvrdnjom da su ili u normalnom rasponu ili da su biološki nevažne. Odnosno “komparativana procjena” je pre slaba metoda za procjenu rizika, što je vidljivo na sljedećem primjeru: kada je Monsanto proveo studiju hranjenja u aplikaciji za svoj GM kukuruz, pronađene su razlike kod testnih životinja, ali je EFSA zaključila da “nemaju biološki značaj”. Na temelju “znanstvenog mišljenja” EFSA-e, EU je autorizirala taj kukuruz 2004. godine. Radilo se o Monsantovom kukuruzu MON810.

EKOLOŠKI UČINAK

GM biljke mogu kontaminirati susjedna polja s konvencionalnim kulturama jer pelud nošena vjetrom ne poznaje granice. Poznati su slučajevi nestanka i kriumčarenja GM sjemenja (Argentina, Urugvaj, Brazil), unakrsni prijenos s polja, slučajno miješanje sjemenja i drugo. Rezistencija na glifosat i proizvodnja Bt toksina uočena je na divljim srodnicima GM biljaka. Pr. jedna je studija dokazala da je čak 32 od 33 uobičajenih sojeva kanola repice kontamiran transgenima. Najpoznatiji je slučaj kontaminacije divljih vrsta meksičkog kukuruza s GM sortama iz SAD-a. Sa širenjem uzgoja GM biljaka, postati će nemoguće održati ekološku poljoprivredu koja kompletno isključuje proizvode genetičkog inženjeringa, a u nemogućnosti je zaštititi se od nenamjerne kontaminacije putem peludi. Princip “zagađivač plaća” koji vrijedi u zaštiti okoliša nije još prenesen na zaštitu ekološke poljoprivrede. U SAD-u je pravilo da agrokompanije tuže i traže goleme odštete za povredu patenata od poljoprivrednika čija su polja slučajno (najvjerojatnije putem peludi) zagađene GM peludi. Možemo li slično očekivati i u EU?

Kako je većina GM biljaka otporna na herbicid glifosat, polja s GM usjevima se redovno prskaju njime, što je dovelo do eksplozije potrošnje glifosata u SAD-u: potrošnja je porasla 15 puta od 1994. godine. Tokom 2011.godine utrošeno je preko 650.000 tona glifosata diljem svijeta (20). Glifosat se prska na isti usjev 2-3 puta godišnje za uklanjanje korova i isušivanje (desikaciju) žitarica prije sjetve (kukuruz, pšenica). Svaki dio biljke apsorbirat će glifosat: lišće, stabljike, plod, sjemenke. Glifosat ostaje u biljci odnosno hrani – ne uklanja se pranjem, niti termičkom obradom (kuhanjem), a u procesiranoj, zamrznutoj i sušenoj hrani ostaje stabilan više od godinu dana.

U zadnje vrijeme je zamijećen razvoj korova otpornog na glifosat što je vrlo ozbiljan problem: do 2007. g. u SAD-u je zabilježeno 7, a u Argenitini 11 vrsta korova otpornog na glifosat. Pojavile su se i štetočine koje su otporne na Bt (pesticid koje proizvode GM biljke). Bt toksin je opasan za mikroorganizme koji čine zemljinu floru, ali i za organizme koje imaju povoljni učinak na plodnost zemlje, toksičan je i za vodene sustave.

Glifosat se odnosi kišnicom i sakuplja u vodotokovima: Američka geološka služba pronašla je tragove ovog herbicida u 75% uzoraka zraka, kišnice i vode u delti rijeke Mississippija i velikih agrikulturnih područja SAD-a (savezne države Mississippi, Iowa).

PRODUKTIVNOST

Suprotno uvriježenom mišljenju, vodeće GM kulture ne daju veći prinos od konvencionalnih, ponekad je prinos i značajno manji, a samim time i zarada od uzgoja. Bushel, standardna mjera težine u uzgoju soje i žitarica u SAD-u u posljednjih je 10-15 godina smanjen sa 48 na 46 funti (sa 25 na 24 kg) kako bi se donekle kamufliralo pad prinosa tih kultura (21). Glavni argument biotehnologije je da će GM usjevi nahraniti svijet, studije međutim dokazuju suprotno i jednini je način zadovoljavanja buduće potrebe za hranom raspodjela resursa te kombinacija konvencionalnih biljaka, održive agrikulture i klasičnih metoda zelene revolucije.

Američki farmeri počinju osjećati negativne strane uzgoja GMO-a od kojih su najznačajnije pad prodajne cijene GMO kukuruza i soje, pojava rezistentnosti insekata, rast superkorova, poskupljenje cijene sjemena, skupi pesticidi i herbicidi, te povećanje nepovjerenja građana u GM tehnologiju.

Izvori:

1. Don Lotter. The Genetic Engineerng of Food and the Failure of Science – part 1: The Development of a Flawed Enterprise. Int. Jrnl. of Soc. of Agr. & Food, vol 16, No 1, str. 31-49.
2. Marinela Šajina. Hoće li Europske države izabrati uzgoj GMO-a? 19.09.2014.., nutricionizam.com
3. Smith J.M. Sjeme obmane. Planetopija, Biovega, Zagreb, 2005.
4. Killing fields: the true cost of Europe’s cheap meat. The Ecologist, theecologist.org
5. German supermarket giants demand return to GMO-free fer poultry. 02.09.2014., Global GMO Free Coalition, gmofreeglobal.org
6. Stephanie Seiler. Scientists discover double meaning in genetic code. University of Washington, 12.12.2013., washington.edu/news
7. Domingo J.L. Toxicity Studies of Genetically Modified Plantzs. A review of the Published Literature. Critical Reviews in Food Science and Nutrition, 2007, 47: 721-733.
8. French study on Roundup and GM maize re-republished, 24.06.2014., Stop the Crop, stopthecrop.org
9. Robinson C., Lantham J.: The Goodman affair: Monsanto targets the heart of science, 20.05.2013., Independent Science News, independentsciencenews.org
10. Robinson C et all: Conflict of interest at the European Food Safety Authority erode public interest. J Epidemiol Community Health, 2013, 0:1-4
11. Elsevier Climb Down over Séralini Retraction but IARC Retraction Next for Monsanto. ISIS Report 30/03/15. Institute for Science in Society, i-sis.org.uk
12. Marinela Šajina. Glifosat u nama. 07.11.2013. nutricionizam.com
13. “IARC Monographs Volume 112: evaluation of five organophosphate insecticides and herbicides.” International Agency for Research on Cancer press release, 20 March 2015.
14. Loraine Chow. Monsanto’s Roundup – Most popular week killer in US – ‘Probably’ causes cancer, WHO report says. EcoWatch, Transforming Green, ecowatch.com
15. Medizinisch Labor Bremen: Determination of Glyphosate residues in Human Urine Samples from 18 European Countries
16. Brändli D, Reinacher S: Herbicides found in Human Urine, Ithaka Journal 1/2012: 270–272 (2012), ithaka-journal.net
17. Scandal of glypohosate Re-assessment in Europe. ISIS Report 09.07.2014., Institute of Science in Society, i-sis.org.uk
18. „Glyphosate – Media Briefing; Reasons for Concern“. Friends of the Earth Europe, foeeurope.org
19. Unhappy meal. The European Food Safety Authority’s independence problem. 23.10.2013., Corporate Europe Observatory, corporateeurope.org
20. Kruger M. i sur: Detection of Glyphosate Residues in Animals and Humans, Journal of Environmental & Analytical Toxicology, 2014, 4:2, January 31, 2014.
21. F. William Engdahl. Sjeme uništenja – geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo. Detecta , Zagreb 2005.