Proizvodnja jaja

Deplasirano je govoriti o prehrambenoj vrijednosti jaja, a ne spomenuti kako se ona uobičajeno proizvode. Kokoši su u našem društvu postale najomraženije i najprezrenije životinje od strane ljudi. Iza njih dolaze krave, pa svinje i zatim ostale životinje. Kao i ostale životinje, one su u službi zadovoljavanja čovjekovih potreba, percipira ih se kao predmete i kao vlasništvo po svim zakonima i statutima. Apsolutno svi zakoni o zaštiti životinja su pisani tako da se prema životinjama odnose kao prema vlasništvu, a prema onima koji se nalaze u uzgoju, industrij i trgovini (pet centri itd) odnosi se kao prema robi s cijenom. I većina ljudi ih tako i promatra, uključujući i ljude koji tvrde da “vole životinje”. Znači, životinje u ljudskom društvo su lišene apsolutno svih svojih prava i imaju svoju tržišnu vrijednost kao roba i stvari, a ne kao živa bića.

U otvorenoj prirodi, nakon nekoliko snesenih jaja, kokoš će početi sjediti na njima, kako bi se iz njih rodili pilići. S pilićima, dok su još u jajetu, stvara majčinsku povezanost i prati ih do odrastanja.

U domaćem uzgoju jaja se svakodnevno oduzimaju kokošima kako bi im se poticao nagon za nadoknadom gubitka ploda te kako bi i dalje nesle jaja. Ukoliko jaje, dobiveno ovulacijom jajne stanice, ne urodi plodom (ne stvori se zametak), čovjekovom intervencijom, ono je ekvivalent menstruacije kod sisavaca, no koristi se kao sirovina u prehrani.

U industrijskom uzgoju kako bi se dobila ista sirovina, križanjem ili genetskim izmjenama stvorene su pasmine kod kojih je naglašen nagon za nesenjem, a nagon za ležanjem na jajima je izbjegnut ili snažno reduciran. Sva jaja dostupna u većini trgovačkih centara dolaze isključivo iz “baterijskog uzgoja”. Ove kokoši nesu jaja u prosjeku 230 puta godišnje.

Kokoši određene za rasplod u baterijskom sistemu uzgoja zatvorene su u velikim hangarima bez prozora, gdje su svjetlo, toplina i hrana pomno kontrolirani. Svakog tjedna snesena jaja prenose se u inkubatore. Kada se za otprilike 3 tjedna izlegu, ženke (kokice) bivaju odvojene od muških pilića koji se, jer nisu genetski izmanipulirani za proizvodnju mesa a ne mogu nesti jaja, nemilosrdno ubijaju u desecima milijuna. Muški pilići stari jedan dan bivaju zdrobljeni, utopljeni, podvrgnuti dekompresiji, ugušeni plinom ili najčešće i najjeftinije, bačeni po stotine odjednom u kante, gdje gaze jedan drugoga i, gušeći se, umiru.

Nakon cijepljenja ženke se vraćaju u hangare bez prozora gdje ostaju do dobi od otprilike 20 tjedana, kada ih prebacuju u “baterijske kuće”. Baterijske kuće, koje su namjenjene za baterijski uzgoj, velike su zgrade s dugim redovima naslaganih kaveza. Za baterijski uzgoj je karakteristično da su kokoši, njih po četiri, nagurane u žičanu mrežu veličine 40×45 cm, ili njih po pet u kavez od 45×50 cm i tako provode svoj cijeli život od trenutka kada dođih tamo dovedu pa sve do smrti. Ove životinje pri tome nikada ne dobiju priliku ugledati svijetlo dana niti ikada dobiju priliku da izlađu iz svog kaveza, uz to, gotovo nikada čak ne dobiju priliku niti protegnuti krila.

“One (kokoši u baterijskom sistemu) često razgibavaju krila protežući jednu nogu i krilo na istoj strani tijela u smjeru prema natrag. Taj pokret zahtijeva znatno manje prostora nego razmahivanje krilima.” – britanski Ministar poljoprivrede.

Umjetno osvjetljenje održava se do 17 sati na dan kako bi se potaknulo nesenje jaja. Pod svakog baterijskog kaveza sastoji se od žičane mreže postavljene pod nagibom da bi se jaja mogla otkotrljati dalje zbog sakupljanja i da izmet može padati dolje na pojas za čišćenje. To ima za posljedicu da mnoge kokoši pate od ozbiljnih deformiteta stopala.

Farmeri je profit jedini interes i stoga apsolutno izostavljaju fizičke i mentalne patnje ovih životinja uzrokovane takvim barbarskim uvjetima. Ove kokoši pate od žeštokih psiholoških imentalnih poremećaja. Napetost uzrokuje kanibalizam i kljuvanje perja do gole i krvareće kože. Kokoši prirodno ustanovljuju “poredak kljucanja” i obično slabije ptice izbjegavaju agresiju držeći se podalje od dominantnih kokoši. U baterijskim kavezima izbjegavanje je nemoguće i redovno dolazi do usmrćivanja teroriziranjem.

Genetičari pokušavaju genetskim manipulacijama odstraniti tu prirodnu agresiju dok drugi pribjegavaju neprikrivenoj brutalnosti odstranjivanja kljuna: gornja čeljust ptica sastoji se od tankog sloja rožnatog tkiva koje prekriva koštanu strukturu; između rožnate i koštane supstance je tanki sloj vrlo osjetljivog tkiva koje nalikuje tkivu pod ljudskim noktima. Oštrica užarenog noža pomoću koje se odstranjuje kljun reže kroz taj kompleks rožnatog, koštanog i osjetljivog tkiva uzrokujući žestoku bol.

Među ostalim problemima stvorenim baterijskim sistemom je i frustracija pred nesenje, koja utječe na krilne kosti kokoši i često dovodi do prijeloma. To stanje prouzročeno je nemogućnošću građenja gnijezda i normalnog razgibavanja. Neke ptice pate od “zamora nesilica u kavezima” – bolesti koja također dovodi do slabljenja kostiju. Druge pak proživljavaju “sindrom morske obale” koji rezultira vodenastim bjelanjcima jaja, “sindrom straha i histerije” i “sindrom masne jetre” koji može biti fatalan zbog krvarenja jetre.

Odgovor farmera na ove teške i mučne probleme nije bilo razvijanje humanijih sistema ili napuštanje ovakve teške eksploatacije životinja, kao što bi trebali učiniti, već pokušavanje nadziranja svih ovih bolesti pomoću ogromnog arsenala opasnih lijekova. U 1982. Godini, u Velikoj Britaniji, farmeri su potrošili 117 milijuna funti na lijekove snažnog djelovanja, ne obazirući se na boli i patnje nametnute stotinama milijuna životinja i potpuno ignorirajući proizlazeće opasnosti za ljudsko zdravlje. Kao i obično, trpljenje i patnje, bile one ljudske ili životinjske, podređene su financijskim dobitcima.

Mitarenje perija – Baterijske kokoši šalju se na klanje nakon otprilike godinu dana nesenja, iako neki farmeri primjenjuju praksu “prisilnog mitarenja” (mijenjanja perja), koje izaziva drugi period nesenja i usmjereno je dobivanju većih jaja. Mitarenje se postiže teškim šokiranjem ptica kroz potpuno uskraćivanje hrane, vode i svjetla.

Financijska pitanja prevladavaju nad svim drugim u današnjim životinjskim farmama-tvornicama, i onog trenutka kad se prosudi da ptice više nisu “komercijalno sposobne” one bivaju ubijene i upotrijebljene za ljude; njihova dugo pateća, izmrcvarena tijela smatraju se neprikladnima za bilo koju drugu svrhu i stoga se najčešće samelju u paštete – jer, u tvornicama se nikada, ništa ne baca.

Tisuće i tisuće jaja se zatim otpremaju u sljedeći korak industrijske proizvodnje u kojoj se umataju u ambalaže i potom šalju u trgovine gdje će ih kupci kupiti pri tome uopće ne razmišljajući odakle ova jaja dolaze.

Najčešće su jaja kupljena na tržnicama samo preprodavana iz trgovačkog centra te prapakirana, jer zbog toliko niske cijene po kojoj ih tvornice nude, te zbog lake dostupnosti svega putem mreži trgovačkih centara, nije isplativo više uzgajati svoje vlastite kokoši.

Uskrs, kao katolički blagdan, čije značenje na latinskom znači “rasti”, “razvijati se”, nosi za sobom simboliku jajeta zbog čega ih ljudi, u ovo blagdansko vrijeme, masovno konzumiraju. No, ukoliko zaista držite do ove tradicije, bojanje i jedenje kokošijih jaja nije jedini način da slavite blagdan. Bojati možete plastična ili drvena jaja koja su izdržljivija i trajnija. A ukoliko ne držite do ove tradicije i odlučite ovoga puta ne podržavati mučenje ovih životinja, postoji obilje recepata koji ne uključuju nasilje i ubijanje i dostupni su na internetu.

Ako težimo ka svjesnosti, jednakosti i nenasilju, te zagovaramo ljudska prava, smatram da nije ispravno zanemarivati prava životinja. Trebamo poštivati i cijeniti sve živote, te svoju inteligenciju koristiti u smjeru zaštite onih koji su slabiji od nas. Jer nismo sami na ovom planetu.

Izvor:
www.duh-vremena.bloger.hr