Bacanje hrane

Iz mnogo izvora dobivamo informacije da se velike količine hrane svakodnevno bacaju i prije no što stignu na naše tanjure. Procjene variraju ovisno o tome kako se definira pojam „bacanja“ hrane i metodologije kojima se „bacanje“ procjenjuje (statistički podatci). FAO tvrdi da se danas proizvodi i više nego dovoljno hrane za prehranu cjelokupnog svjetskog stanovništva te bacanje predstavlja zastrašujuću pojavu za gotovo milijardu gladnih u današnje doba izobilja. Hrana koja se baca u Europi i Americi bila bi dovoljna da se triput nahrane svi gladni na svijetu [1].

Neke od brojki na koje možemo naići su sljedeće:

– iako ne postoji točan podatak za RH, procijenjeno je da se baci oko 400.000 tona hrane godišnje [2] vrijednosti oko 3 milijarde kuna, odnosno godišnje svaka osoba u prosjeku baci hranu u iznosu od gotovo 1.000 kuna [3];

– prosječna austrijska obitelj baci godišnje hranu vrijednosti 400 EUR [1];

– na svjetskoj razini godišnje se baci gotovo trećina hrane, oko 1,3 milijarde tona [2] [3], prema drugim izvorima i do polovine hrane [1] [4] dok istovremeno svakog dana umire 20.000 djece mlađe od 5 godina od gladi;

– u Europi se godišnje po stanovniku baci od 100 [1] do 200-250 kilograma hrane [2] što je oko 89 milijuna tona hrane [3];  neka istraživanja pokazuju da bi se ta brojka mogla popeti na 126 milijuna tona u narednim godinama tako da je EK dala smjernice za smanjenje bacanje hrane. U bacanju prednjače Velika Britanija sa 14,3 milijuna tona, Njemačka sa 10,3 milijuna tona, Nizozemska sa 9,4 milijuna tona, Poljska sa 8,9 milijuna tona i Francuska sa 7 milijuna tona [5]. Slične su brojke u SAD-u, Velikoj Britaniji i Japanu;

– gubitci se javljaju u bogatim kao i u siromašnijim zemljama.

Što je zapravo „bacanje“ hrane?  To su gubitci koji nastaju u svim fazama kroz koje prolazi hrana koja je namijenjena za ljudsku upotrebu. To je hrana koja se kvari zbog problema u uzgoju, skladištenju, pakiranju i transportu, ili se odstranjuje iz nekog drugog razloga (npr. neprihvatljiv izgled, slabija kvaliteta, ekonomska neisplativost, legalni razlozi, rok trajanja, kruti zahtjevi veleprodaje i drugo).

Kada pobrane banane ispadnu iz kamiona smatra se da je to gubitak hrane – iako su dobre za jelo, one se ostavljaju da istrunu pored ceste. Kada se nakon iznimno plodne godine brdo naranči pregazi bagerom i uništi radi održavanja cijene na tržištu – to je bacanje hrane. Ili kada mljekari izliju mlijeko u kanalizaciju umjesto da ga plasiraju na tržište jer ne mogu postići cijenu da bi isplatili proizvodnju. Kada proizvođač pusti pola količine krumpira na polju jer potrošač „ne želi“ kvrgav, oštećen, premali, preveliki ili točkasti krumpir, kada supermarket u smeće baci kutiju zrelih banana sa smeđim točkicama… to su samo neki od primjera namjernog bacanja hrane.

Sva hrana koja je dobra za konzumaciju, ali je ostavljena da propadne od strane preprodavača (velikih trgovačkih centara) i korisnika također se smatra gubitkom i bacanjem hrane. EU prema svojoj definiciji smatra da je bacanje hrane i sav otpad koji nastaje kod čišćenja hrane u kućanstvu, kosti od obrade mesa i ostatci jela koji završavaju u kanti za smeće.

Gubitci dakle nastaju u primarnoj proizvodnji i distribuciji, pa sve do upotrebe u kućanstvu. Gubitak hrane može biti slučajan, ali i namjeran – što u konačnosti dovodi do manje dostupnosti hrane . Već između dva svjetska rata uništavan je višak hrane i to na masovnoj skali kako bi se održale cijene dok su istovremeno milijuni gladovali i nisu mogli platiti za hranu. “Siromaštvo usred obilja” bio je slogan kampanje monetarne reforme tog vremena gdje su političari izjavljivali “Moramo izvoziti ili ćemo umrijeti“. Krajem 2. svjetskog rata SAD su izmislile politiku “planiranog zastarijevanja” koja se brzo proširila svijetom.  Tako je osigurano da se ogromno povećanje produktivnosti za vrijeme rata primijeni na mirnodopsko vrijeme, te da se nikada ne “zasite tržišta” [6]. Rokovi trajanja hrane su iz godine u godinu sve kraći pa usporedno s proizvodnjom hrane dolazi do većeg bacanja hrane što ide na ruku proizvođačima i preprodavačima, jer im je cilj ostvarivanja sve većeg prometa i veće zarade.

Bacanje i gubitke hrane možemo gledati i kako razbacivanje čovjekovog rada, vode, energije i svih resursa koji su uloženi u njenu proizvodnju. Zamislite da ste kupili banane koje niste stigli pojesti jer ste kupili i drugo voće u većim količinama, pa su banane prekomjerno sazrele u posudi s voćem na vašem stolu i više vam nisu privlačne. One su rasle na drugom kontinentu, neki ih je radnik za bijednu nadnicu pobrao, a drugi zapakirao za transport, putovale su tisućama kilometra do vašeg omiljenog supermarketa, a kad ste ih izvadili iz vrećice zaboravili ste na njih pa su završile na lokalnom odlagalištu komunalnog otpada. Vjerojatno niste ni znali da se malim poljoprivrednicima u Afričkim državama, kao što je Kamerun, oduzima zemlja kako bi ljudi iz „razvijenih“ zemalja imali luksuz bacanja – te iste banane.

Procjena bacanja hrane u zemljama EU

EK je od sredine 2012 do sredine 2016 godine financirala program FUSIONS putem kojeg je pokušala odrediti količinu bačene hrane u zemljama članicama [4] . Rezultati su se pokazali dosta širokog raspona, pa se u budućnosti očekuju nešto preciznije brojke. Podatci za 2012. godinu, za 28 zemalja EU su sljedeći:

Procjena govori o 143 milijarde EUR hrane u kantama za smeće, od toga 98 milijardi EUR iz kućanstva (tu su otpaci od čišćenja hrane, a iznos je velik jer je cijena po toni koji plaća potrošač veća od one u primarnoj proizvodnji, prehrambenoj industriji i distribuciji). Podatci iz Instituta za upravljanje otpadom iz Beča pokazuju da 6-12% otpada iz kućanstva čine netaknute namirnice, a da su 3-6% pripremljeni obroci.

Procjena pokazuje najviše otpada hrane iz kućanstva, te je EK dala smjernice uglavnom za kućanstva kao krajnje korisnike hrane: treba paziti koliko hrane kupujemo, planirati jelovnik i kupovati hranu koja je stvarno potrebna, ne smijemo se povoditi za jeftinim sniženjima i tada pretrpavati kolica u supermarketima (ali kako ćemo drugačije kada su mnogi u RH na rubu preživljavanja?), trebamo više paziti na lako kvarljive namirnice, viškove spremati u duboko ako ne možemo odmah potrošiti, iskoristiti sve ostatke pripremljenih jela i slično. Iako su to sve vrijedni savjeti, druge studije pokazuju da je veća količina bačena u distribuciji hrane od ove iz procjene FUISONS. Osim toga, definicija bacanja hrane u EU kaže da su npr. kora krumpira ili kost od pilećeg batka u kućanstvu „gubitak hrane“ – kada su to ustvari nejestivi dijelovi koje ne koristimo u prehrani. To je jedan od razloga zašto je vjerojatno količina u otpadu u kućanstvu precijenjena, vjerojatno je bliža 1/3 ukupnog otpada od hrane.

Bacanje hrane u veleprodaji i maloprodaji

Supermarketi taje koliko hrane bacaju. Trgovci znaju povlačiti robu s polica i do šest dana prije isteka robe, jer ljudi neće kupiti nešto čemu skoro ističe rok. Rok trajnosti ne znači nužno da je od tog datuma na dalje hrana nejestiva – većina hrane će još neko vrijeme nakon naznačenog datuma biti za upotrebu, iako može biti smanjene kvalitete.

U veleprodaji se za hranu primjenjuju isključivo kriteriji koji nemaju veze s kvalitetom prehrane već služe samo estetici: kada svega ima u izobilju trgovci su oni koji određuju pravila igre i kupuju hranu radi izgleda. Njih ništa posebno ne zanima je li hrana nutritivno kvalitetna, zanima ih da li se prodaje dobro. Odgovara im da se što više hrane može smjestiti u kašetu ili kutiju što zorno prikazuje primjer sa zakrivljenim krastavcima – birokratske gluposti koja je propisivala “maksimalnu zakrivljenost luka 10 mm na 10 cm krastavca” – na svu sreću nije više na snazi. Naime zakrivljeni krastavci su bili trn u oku preprodavačima jer ih je teško bilo smjestiti u kašete. Kod banana je estetski dojam također na prvom mjestu, tako veleprodaja određuje veličinu, dužinu i kalibar banana, čak i koliko banana može biti na jednom grozdu.

Supermarketi zahtijevaju standardiziranu hranu: identične proizvode koji svi izgledaju savršeno, iste boje, istog oblika, iste veličine, a sve što ne zadovoljava norme trgovine (ne radi se o prehrambenoj vrijednosti hrane!) biva bačeno i uništeno.

Najveća veletržnica na svijetu Marche International de Rungis u Francuskoj baca svu ribu i morske proizvode koji se ne prodaju istog dana, bez obzira da li dolaze iz tovilišta, rijeka, mora i oceana – sve završi u kontejnerima. [1]

Pekari proizvode 10-20% više kruha no što je potrebno jedino da bi ostali konkurentni – godišnje se u Europi baci  3 milijuna tona pekarskih proizvoda – količina koja je dovoljna za opskrbu cijele Španjolske. [1]

Naše potrošačke navike utječu na druge krajeve, i stvar je vrlo jednostavna: ako prodajemo i kupujemo više no što trebamo i bacamo hranu, negdje drugdje na zemaljskoj kugli krči se šuma kako bi se napravila polja na kojima će se više proizvoditi. Naša košarica prepuna hranom u supermarketu ima globalni utjecaj o kojemu ranije nismo razmišljali.

Izvori