Glifosat opet dokazan u životinjama i čovjeku
22.04.2014. – Studija objavljena u znanstvenom časopisu okolišne i analitičke toksikologije (Journal of Environmental & Analitical Toxicology) u siječnju 2014. godine bavila se reziduima glifosata u urinu i različitim organima mliječnih krava, zečeva i ljudi. Korištene su analitičke metode ELISA i plinska kromatografija-spektrometrija mase (GC-MS) da bi se dokazale i odredile količine ovog globalnog herbicida – toksikanta čija je upotreba u agrikulturi u porastu iz godine u godinu (2011. utrošeno je preko 650.000 tona glifosata diljem svijeta).
Mliječne krave – Izlučivanje glifosata bilo je niže u njemačkim mliječnim kravama u odnosu na danske mliječne krave, a direktno je proporcionalno količini u krmivu. Krave u GMO-slobodnim područjima imale su manje glifosata u odnosu na konvencionalno hranjene krave. Ekološka proizvodnja u kojoj se zabranjuje korištenje GM žitarica i GM soje u ishrani mliječnih krava stoga smanjuje prisutnost glifosata. No nažalost, ekološki proizvođači ne žive izolirani od ostatka svijeta te se vrlo niske razina glifosata pripisuju opće prisutnom zagađenju putem zraka i kiše.
Glifosat je detektiran u raznim organima zaklanih krava: crijevu, jetri, mišićima, slezeni i bubrezima, što nije novost u znanstvenim krugovima (poznato od 1985. godine). Krave muzare apsorbiraju oko 35-40 % glifosata iz krmiva, dio kojeg se trajno zadržava u kostima jer je glifosat poznati kelator kalcija, makro- i mikro- elemenata.
Zečevi i kunići – Zečevi su imali znatno manje rezidua glifosata u urinu od komercijalno uzgajanih kunića, najvjerojatnije zato što se u uzgoju kunića naveliko koristi GM soja.
Ljudi – Rezultati neovisne studije iz 2013. godine pokazali su da se tragovi glifosata i njegovog razgradnog produkta AMPA-e mogu pronaći u tijelima ljudi svih ispitivanih europskih država (ispitivanje provedeno u 18 europskih država).
Ranije provedena studija iz prosinca 2011 testirala je urin urbane populacije Berlina na glifosat. Testirani su radnici na području grada, novinari, odvjetnici, odnosno osobe koje ne dolaze u direktan kontakt sa glifosatom niti se bave agrikulturnom proizvodnjom. Studija je dokazala prisutnost glifosata u svim uzorcima urina u rasponu od 0,5 do 2 ng/ml urina – dok je gornja granica u vodi za piće je 0,1 ng/ml!
Ovdje opisana studija pokazuje da je glifosat povišen u urinu osoba koje se hrane konvencionalno proizvedenom hranom u odnosu na osobe koje se uglavnom hrane ekološki / organski. Srednja vrijednost glifosata u osobama koje konzumiraju organsku hranu je oko 1 ppb-a. Ranija studija koja je pratila farmere i njihove obitelji, osobe koje su najviše izložene glifosatu, pokazala je srednju vrijednost od 3 ppb s maksimumom od 233 ppb u urinu, a vrijednosti su se povećavale kada farmeri nisu koristili zaštitne rukavice tijekom rada s herbicidom.
Nadalje, sve ispitane osobe u ovoj studiji grupirane su u zdrave i kronično bolesne osobe. Rezultati su pokazali da kronično bolesne osobe imaju značajno veću koncentraciju glifosata u odnosu na zdravi dio ispitanika.
Ukratko o glifosatu
Glifosat je herbicid s primjenom u agrikulturnoj proizvodnji hrane i na površinama gdje se hrana ne uzgaja, odnosno svugdje gdje je potrebna totalna kontrola vegetacije – korova. Tri glavna načina upotrebe glifosata u opadajućem redoslijedu su: uništavanje korova, primjena prije sjetve i primjena prije žetve (desikacija). Glifosat se također koristi za sprječavanje rasta korova u poljima s GM usjevima kao što su soja, uljana repica, kukuruz i drugi. Od 1996. godine broj GM usjeva naglo je porastao u cijelom svijetu, i procjenjuje se da je danas 90% transgenskih usjeva rezistentno na glifosat.
Glifosat se prska na isti usjev 2-3 puta godišnje za uklanjanje korova i isušivanje (desikaciju) žitarica prije sjetve (kukuruz, pšenica). Svaki dio GM modificirane biljke kao što je soja, ali i konvencionalne biljke, apsorbirat će glifosat: lišće, stabljike, plod, sjemenke. Glifosat se ne može ukloniti pranjem i ne uništava se termičkom obradom (kuhanjem), a u procesiranoj, zamrznutoj i sušenoj hrani ostaje stabilan više od godinu dana. Glifosat je detektiran u vodi, kišnici i zraku velikih agrikulturnih područja SAD-a (savezne države Mississippi, Iowa).
Europska unija je odobrila genetski modificiranu soju za hranu i ishranu životinja 1996. godine, a upotrebu glifosata 2002. godine. Životinje direktno, a čovjek indirektno konzumira GM soju putem mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda, te konstantno unose herbicid glifosat u svoj organizam. Proizvođači nemaju obvezu kontrole rezidue glifosata u tkivima i organima životinja koje se hrane GM sojom, niti trebaju kontrolirati rezidue na poljoprivrednim proizvodima koji su prskani, te je zato nepoznata količina koju ljudi konzumiraju uobičajenom prehranom.
Djelovanje herbicida glifosata
Glifosat u biljkama djeluje na enzim 5-enolpiruvil šikimat 3-fosfat sintetazu, enzim koji sintetizira aromatske aminokiseline u višim biljkama, algama, bakterijama i gljivama. Kako životinje nemaju metabolički put šikiminske kiseline trenutno je uvriježena biotehnološka dogma da glifosat nije toksičan za životinje i čovjeka.
Stoga nije čudno da do sada uopće nije ispitan dugotrajni unos malih količina glifosata na kralježnjake. Iako kralježnjaci nemaju enzim šikimat sintetazu, to ne znači da glifosat neće djelovati na njihove stanične enzime. Do sada je uočeno da glifosat:
-inhibira Cyp450 aromatazu koja je ključna za sintezu spolnih steroidnih hormona,
-inhibira citokrom P450 enzime koje metaboliziraju ksenobiotike (okolišne toksine),
-ometa biosintezu aromatskih aminokiselina u probavnoj mikroflori (tj. uništava crijevnu mikrofloru),
-ometa transport sulfata u serumu,
-pokazuje genotoksični, citotoksični (in vitro) i teratogeni efekt.
Sve je više znanstvenika koji smatraju da probavni poremećaji, obezitet, dijabetes, bolesti srca, depresija, autizam, neplodnost, rak i Alzheimerova bolest imaju direktnu vezu sa zapadnim načinom proizvodnje hrane. Postavlja se pitanje nije li Alzheimerova bolest vezana za toksičnost glifosata budući da je on strukturno sličan glicinu, kofaktoru NMDA receptora zaduženom za kontroliranje normalnog rada, pamćenja i učenja moždanih stanica.
Glifosat je novi okolišni neurotoksin (može se svrstati u istu skupnu s olovom, etanolom, glutamatom, botulinom i drugim neurotoksinima). Izlaganje sisavaca ovom neurotoksinu uzrokuje smanjenje membranskog potencijala mitohondrija i nastanak oksidativnog stresa u mozgu i jetri.
Nedavna istraživanja ukazala su opasnost glifosata po zdravlje životinja i čovjeka. Testiranje rezidua u hrani i ljudima još uvijek se zanemaruje u odnosu na goleme količine korištenog herbicida. Glifosata ima sve više u životinjama i čovjeku u koje dospijeva putem hrane, dio se zadržava trajno, dio se izlučuje urinom.
Prisutnost čak i najmanje koncentracije glifosata u urinu i akumulacija u tkivima je vrlo alarmantna i opasna činjenica za sadašnju i buduće generacije. Ova kemikalija nije postojala prije 40-ak godina (sintetizirana 1974. godine), a sve više znanstvenika glifosatu daje epitet “gori od DDT-a“.
Izvori:
Kruger M. i sur: Detection of Glyphosate Residues in Animals and Humans, Journal of Environmental & Analitical Toxicology, 2014, 4:2, January 31, 2014.
Brändli D, Reinacher S: Herbicides found in Human Urine, Ithaka Journal 1/2012: 270–272 (2012), ithaka-journal.net