TTIP, hrana i još mnogo toga

Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) je najveći trgovinski sporazum u povijesti, trgovinski ugovor između SAD-a i Europske Unije koji se pregovara od srpnja 2013 godine. Svrha ugovora je podređivanje zakona država normama slobodne trgovine koje su ustanovile velike europske i američke tvrtke. (1) Ovu zonu slobodne trgovine guraju lobističke organizacije, a ako TTIP stupi na snagu označit će efektivni kraj mogućnosti formiranja državnih politika u oblastima trgovine, zaštite potrošača, okoliša i financijske regulacije pod prijetnjom drakonskih financijskih penalizacija za neposlušne. Države više ne bi bile u stanju regulirati tržište i ograničavati moć korporativnog kapitala (2), a jednom implementirani TTIP neće moći rušiti političke promjene ili javno mnijenje (1), odnosno međunarodni trgovinski ugovori će biti iznad nacionalnih zakona koji su demokratski doneseni. (3) Ako se korporacijama putem ovog sporazuma dozvole veće ovlasti od izvršne vlasti, onda sama demokracija postaje nebitna. (2)

Svijet se danas nalazi u rukama multinacionalnih korporacija i velikih financijskih igrača.
Marine Le Pen (stranka Nacionalni Front, Francuska)

TTIP se u medijima lažno predstavlja kao sporazum o trgovini. Sporazumi o trgovini se temelje na ukidanju tarifa, ali one su već vrlo niske između SAD-a i EU te nisu bitna stavka u sporazumu. Čak osamdeset posto TTIP-a se odnosi na ne-tarifne barijere, a to su standardi i regulacije. (3) Stoga cilj TTIP-a nije smanjenje carinskih ograničenja, nego svega što otežava protok robe, a to su suvišne nacionalne politike, kontrola kvalitete proizvoda, regulacija financija, borba protiv globalnog zatopljenja, zaštita radnika i demokratski procesi odlučivanja. Eliminiranjem trgovinskih prepreka (trade irritants) omogućilo bi se poslovanje tvrtkama na dva kontinenta pod istim uvjetima i bez uplitanja vlasti, te nastavljanje povećavanja korporativnog profita. Često čujemo maštovite termine poput harmonizacije, deregulacije, usklađivanje regulativa, regulatorne konvergencije i međusobnog priznavanja koji znače upravo eliminiranje lokalnih zakona. (1) Pobornici TTIP-a očekuju da će se nereguliranim tržištem olakšati trgovinska razmjena – ali na čiju korist, kompanija ili građana? Također navode stvaranje novih radnih mjesta, međutim TTIP ne rješava problem nezaposlenosti u EU. Učinci TTIP-a u ovom pogledu neće se uočiti niti za deset godina nakon eventualnog donošenja sporazuma. (3) TTIP će vjerojatno povećati stopu nezaposlenosti jer prelazak na američki model znači slabljenje sindikata i radničkih prava. Slično se desilo implementacijom NAFTA-e, trgovinskog ugovora između SAD-a, Kanade i Meksika gdje je tijekom 12 godina izgubljeno oko 1 milijun radnih mjesta i povećano siromaštvo u Meksiku (4), a prije potpisivanja je obećavano otvaranje stotine tisuća radnih mjesta. (2) TTIP želi liberalizirati javne servise, edukaciju, zdravstvo, EU traži od SAD-a ukidanje programa kojima se financira lokalna ekonomija jer su takvi zakoni “diskriminirajući” za trgovinu. (3) Gotovo nema djelatnosti koja nije obuhvaćena TTIP-om i koja nije postala prepreka trgovini!

Pregovori nisu transparentni, sastanci su tajni i nacrti se ne puštaju u javnost tako da su i novinari i građani isključeni iz rasprava. (5) Pojedini detalji otkriveni su samo zahvaljujući Wikileaksu. (2) Samo mali broj EU tehnokrata iz Europske Komisije ima spoznaje o razgovorima. Europsko Vijeće i Europski Parlament ostavljeni su van pregovora. Parlamenti zemalja članica EU, te europski i američki građani nemaju spoznaja o pregovorima. (3) Ugovor TTIP ide primarno na ruku SAD-a, a na štetu naroda Europe. (2) Pregovarači s obje strane Atlantika su lobisti koji predstavljaju najveće multinacionalne kompanije svijeta. Američku delegaciju čini preko 600 konzultanata koji su izaslanici multinacionalnih kompanija. U svibnju 2013 godine preko 20 agrobiznisa iz SAD-a (mesna, mliječna i industrija žitarica) dalo je zahtjeve američkoj strani koja se bavi trgovinom (US Trade Representative office, USTR) uz jasan interes u iniciranju TTIP-a. (6) U pregovore je uključeno i Transatlantsko poslovno vijeće (Transatlantic Business Council, TBC) kojeg su 1995 osnovale Europska Komisija i Američko ministarstvo trgovine, a predstavlja vijeće bogatih poduzetnika koje djeluje u smjeru dijaloga između ekonomskih elita između Washingtona i Brisela. (1) U Briselu je preko 90% pripremnih sastanka održano s grupama koje predstavljaju poduzetnike, dok u Washingtonu dominiraju grupe iz industrije 85%, odnosno najmanje je mjesta za osobe koje se bave pitanjima okoliša, radnika, zdravlja i sigurnosti, te taj dio postaje sekundarno pitanje. (3) Sva istraživanja o TTIP financirana su od institucija koje su naklone slobodnoj trgovini ili od poduzetničkih organizacija, te se u njima ne pojavljuju socijalni troškovi, kao ni izravne žrtve (građani) kojih bi moglo biti na stotine milijuna. (1)

TTIP obuhvaća više polja među kojima su uz našu svakidašnju hranu vezani sigurnost prehrambenih proizvoda, zaštita od štetnih tvari, pa i rasprodaja vodoopskrbe (i drugih javnih službi među kojima obrazovanje i zdravstvo). (2) Ostala polja su zdravstveno osiguranje, lijekovi, internetska sloboda, zaštita privatnosti, pa sve do imigracije i financijskog sektora. (1) Svi ovi sustavi bi se otvorili američkim privatnim kompanijama, a Europska Komisija laže jer je prvotno tvrdila da javne službe neće biti vezane uz TTIP, da bi kasnije britanski ministar trgovine Lord Livingston priznao da su javne službe ipak na stolu. Izgleda da je cilj TTIP-a preuzimanje ostataka socijalne države i od toga stvoriti profitabilni biznis. (2)

Najkontroverzniji dio TTIP-a je sustav investitora protiv države (Investor-To-State Dispute Settlement, ISDS) koji prema službenom tumačenju služi za pružanje sigurnosti investitorima u zemljama koje nemaju pouzdan pravni sustav, odnosno služi kao zaštita kompanija u slučaju eksproprijacije. (1) Pitanje je jeli to uistinu potrebno SAD-u i EU koje imaju funkcionalno i osjetljivo pravo vlasništva ili se radi o nekom drugom razlogu? TTIP predviđa osnivanje sudova za arbitražu između ulagača (kompanija) i država, a kojima je dana moć određivanja trgovinskih sankcija državama. Tri pravna stručnjaka za trgovačko pravo koji bi činili taj sud ne bi odgovarali biračkom tijelu već Svjetskoj banci i UN. (1, 4) Drugim riječima, neizabrane međunarodne korporacije mogle bi diktirati politiku demokratski izabranim vlastima. (2) Sve dodijeljene sankcije i odštete plaćali bi porezni obveznici kada bi se zakoni država kosili s očekivanim budućim gubitkom profita neke tvrtke. Dobro ste pročitali: s očekivanim budućim gubitkom profita!!! Stoga je cilj TTIP-a preko sustava investitora protiv države povećati moć multinacionalnih kompanija na uštrb poreznih obveznika. Ne samo da svakodnevno praznimo lisnice koristeći proizvode i usluge multinacionalnih kompanija (od prehrambenih proizvoda to su Nestle, The Coca-Cola Company, Walmart…), nego bi još mogli i plaćati što te tvrtke ne ostvaraju dovoljnu zaradu u našim državama !?! Crni scenarij TTIP-a: svaka od 3.300 europskih tvrtki na američkom teritoriju i svaka od 14.400 američkih tvrtki na europskom teritoriju jednog dana mogu slobodno podići tužbu protiv države kada je ugrožen njihov budući profit.

Arbitražni sudovi nemaju gornje granice za novčane kazne, a tužitelji (kompanije) nisu dužne nikakvu nadoknadu, nemaju nikakvu obvezu prema državama i mogu podnijeti žalbe gdje i kada im odgovara. ISDS se u međunarodnim ugovorima pojavljuje 1990-tih godina, i sve češće se koristi. Povećava se broj tužbi, od 2000 do danas se udeseterostručio broj predmeta na tim sudovima. Već sada postoji ekskluzivna mala scena pravnih stručnjaka koji se bave parnicama između multinacionalnih kompanija i država. (3) 2013 godine je njih petnaestak vodilo čak 55% svih postupaka – arbitraža je postala stroj za proizvodnju novaca. (1) Odvjetničke firme koje se bave samo ovakvim sukobima konstantno potiču multinacionalne kompanije da otvaraju tužbe, te sramotno profitiraju na pokušaju država i građana da sami donose svoje zakone! Kako putem ISDS-a samo tvrtke mogu tužiti države, a ne i obrnuto, procesi nisu neovisni, nisu otvoreni, nisu proceduralno pošteni, nisu uravnoteženi, a ponajmanje demokratični.

ISDS je kritiziran kao najlošiji pravni sistem u svijetu, i podiže mnogo zabrinutosti, uključujući jednake mogućnosti do pristupa pravdi. Vlade, civilno društvo i nacionalne tvrtke ne mogu se boriti protiv investitora na tim sudovima. Mehanizam je otvoren samo multinacionalnim kompanijama koje posluju u drugoj jurisdikciji, i to već dovodi multinacionalne kompanije da tuže države zbog ekologije, zdravstva i sigurnosti. (3)

Primjeri tužbi i nekih odluka s ovih sudova:

-tvrtka Philip Morris u veljači 2010 tuži Urugvaj za 2 milijarde USD zato što je država uvela oznake na kutijama cigareta o opasnosti pušenja po zdravlje; Philip Morris također tuži Australiju zbog donošenja zakona protiv pušenja; (3)

-švedska energetska kompanija Vattenfall u svibnju 2012 tuži Njemačku za 3,7 milijardi eura zbog odluke o postupnom zatvaranju nuklearnih elektrana; (2,3)

-tvrtka Lone Pine tuži Kanadu za 250 milijuna USD nakon što je Quebec uveo moratorij na “fracking”; (3,4)

-Svjetska trgovinska organizacija WTO osudila je SAD zbog oznake “proizvedeno bez ugrožavanja delfina” na konzervama tune, i zbog navođenja zemlje porijekla na uvezenom mesu, kao i zbog zabrane aromatiziranog duhana – te su mjere smatrali preprekom slobodnoj trgovini!

-također, WTO je nametnula EU kaznu od više stotina milijuna eura zbog odbijanja uvoza GMO proizvoda – znači da Europljani već plaćaju za svoje pravo da jedu hranu bez GMO-a, i postaje jasnije zašto EK inzistira na renacionalizaciji GMO-a, a EFSA-a odobrava svaku GMO proizvedenu biljku koju biotehnološke kompanije daju na evaluaciju;

-francuska multinacionalna tvrtka Veolia tužila je Egipat zbog povećanja minimalne plaće;

-američka farmaceutska tvrtka Eli Lilly tužila je Kanadu zbog uspostavljanja sustava patenata koji omogućava veću dostupnost lijekova;

-u jesen 2012 je dodijeljena najveća kompenzacija ikada u iznosu od 1,7 milijardi USD plus kamate tvrtki Occidental Petroleum na račun poreznih obveznika Ekvadora radi raskidanja nepovoljnog ugovora;

-u lipnju 2015 kanadska tvrtka Gabriel Resources tužila je Rumunjsku čiji se narod na vrijeme osvijestio i uspio zaustaviti Vladu od davanja dozvole za miniranje planine Rosia Montana na kojoj se lokaciji trebao otvoriti najveći rudnik zlata i srebra u Europi; Rumunjima je, želeći zaštititi prirodu i okoliš od uništenja i ispuštanja tona cijanida te radi zaustavljanja iseljenja 2000 stanovnika, zauzvrat uručena tužba od Gabriel Resources-a koji je planirao uz zapošljavanje (samo) stotinjak osoba čak 8 milijardi profita; ova priča se tako lako može preslikati na Lijepu našu: nafta/plin, Jadran, eksploatacija, strateški investitor, radna mjesta, niska cijena plina… zvuči li poznato? U konačnici zagađenje okoliša ide građanima – profit ide tvrtkama, dok je država samo sudionik u ovom apsurdu i ustvari omogućava da se on provodi.

Kako se može primijetiti s GMO hranom, očekuje se i dalje negativan utjecaj ISDS-a na politiku država – države mogu unaprijed odlučiti da neće provoditi neke svoje odluke kako ne bi došle u sukob s ugovorima o trgovini te bile predmet ISDS-a i milijunskih odšeta – države će biti u šaci multinacionalnih kompanija. Kada državna vlast donese pozitivnu odluku u interesu naroda, a strana korporacija tuži državu zbog te odluke, u konačnici trošak snose porezni obveznici te države. Državne politike bi se krojile primarno da udovoljavaju transnacionalnim korporacijama, a ne narodu, što je ostvarenje snova za ljubitelje “čišćeg” kapitalizma, dok je za sav normalan svijet ovakav proces sumrak, čak i za ono malo demokracije što nam je ostalo. (2)

Iako je moguće da države dobiju parnice u ISDS-u, svejedno će morati platiti sudske troškove i naknade, koje u prosjeku dosegnu svotu od 8 milijuna američkih dolara, a snose ih – građani! Kako bi uštedjele, vlade radije pregovaraju s podnositeljima tužbi. Primjer: Kanada je tako uštedjela žurnim ukidanjem zabrane toksičnog aditiva koji je koristila naftna industrija. (1) U TTIP sporazumu je također predviđeno da multinacionalne kompanije imaju mogućnost nadgledavanja budućih zakona država, te će moći intervenirati u tom procesu, što je nečuveno.

TTIP i hrana

No, kakav je utjecaj TTIP-a na hranu koju konzumiramo sakog dana? Agrobiznis s obje strane želi smanjiti regulaciju koja sputava profite na uštrb sigurnosti hrane, poljoprivrednika i stočara, potrošača i prava životinja. TTIP bi Europu prebacilo na američki model kada je riječ o prehrani (SAD ima sada 70% sve hrane genetski modificirano), bili bi dozvoljeni hormoni rasta, te kod nas trenutno zabranjeni pesticidi. (2) Američka strana posebno želi ukidanje europskih carina na jeftino svinjsko meso, smrznutu piletinu i mliječne proizvode tvrdeći da su njihovi proizvodi jeftini i internacionalno kompetitivni. Sigurno su jeftiniji, ali to je zato što nekolicina tvrtki kontrolira američko tržište na trošak ogromne količine proizvođača, radnika u tim industrijama, i društva koji plaća stvarnu cijenu za ekološke i javno-zdravstvene učinke takve politike. (6)

U SAD-u svaka druga država namjerava učiniti obveznim označavanje prisutnosti GMO-a u hrani, oko 80% građana priželjkuje takvo označavanje hrane. Međutim, prehrambene industrije u SAD-u i EU traže zabranu takvog označavanja. Udruga biotehnološke industrije (čiji je član Monsanto) ogorčena je činjenicom da se GMO proizvodi iz SAD-a ne mogu prodavati na EU tržištu – iako se redovno uvozi GMO stočna hrana za goveda, svinje i perad na europske farme. Navedena udruga i Monsanto ne skrivaju nadu da će TTIP doprinijeti smanjenju europskog otpora GMO-u. (1, 3) Također, američka strana želi brže prihvaćanje GM sjemenja za uzgoj u Europi. Dok EU zahtijeva procjenu svake genetske značajke zasebno, Amerikanci razvijaju nekoliko značajki odjednom te žele da se one odobre brže i istovremeno. (6)

Glavni cilj TTIP-a i američkih pregovarača je ukidanje principa predostrožnosti, temelja EU politike, koji omogućuje postavljanje ograničenja na upotrebu tvari kada postoji rizik za ljude, životinje ili okoliš. Potrebno je dokazati da je proizvod kompletno bezopasan prije no što se pojavi na tržištu. Amerikanci princip predostrožnosti nazivaju “ne-znanstvenim” (3, 6, 7). U SAD-u vrijedi da treba dokazati da je nešto opasno prije no što se povuče s police! To je fundamentalna razlika između SAD-a i EU. Europljani očekuju da će biti zaštićeni prije no što se desi nešto loše. Amerikanci očekuju da postoji mogućnost tužbe kada se nešto desi. SAD uporno tvrdi da je princip predostrožnosti “neznanstven, ograničavajući, diskriminantan i ne garantira ništa, te je kao takav važna barijera za izvoz američkih proizvoda”. (3)

Američka mesna industrija tretira svježe meso s kemikalijama kako bi se eliminirale bakterije: koristi klor (hiperkloriranu vodu) za ispiranje mesa peradi, te mliječnu kiselinu za ispiranje svinjetine. (6) Stoga želi ukinuti europsku zabranu uvoza piletine koja se dezinficira klorom, kao i zabranu govedine s hormonima. (3) EU je u veljači 2013 prihvatila mliječnu kiselinu za ispiranje goveđeg mesa (6), hoće li se ta mjera koristiti i za druge vrste mesa, i da li je to priprema na usvajanje TTIP-a ?

Američki institut za meso (The American Meat Institute) negoduje radi neopravdanog odbijenog mesa s beta-antagonistima kao što je raktopamin hidroklorid (neuspjeli lijek za astmu). (6) Raktopamin se koristi kod živih svinja i goveda kao promotor rasta, a zabranjen je u 160 zemalja, uključujući EU, Rusiju i Kinu. (1, 6) SAD tvrdi da zabrana nije postavljena na znanstvenim temeljima i da je proturječna internacionalnim standardima. Raktopamin je zabranjen u mnogim zemljama zbog okrutnog učinka na zdravlje životinja budući da maskira hormone stresa, pa životinje jako pate i često ugibaju prije vremena određenog za klanje. Zabrinjavajuća je i činjenica da konzumiranje mesa s raktopaminom može interferirati u kontroli astme putem drugih lijekova kod čovjeka. Kada američka mesna industrija spominje “internacionalni standard” za raktopamin, treba znati da se radi o kontroverznom glasanju Codex Alimentariusa, koji je dozvolio upotrebu raktopamina za dva glasa u glasovanju od više od 180 članova vlada, a glasovanje se baziralo na pregledu šest studija, od kojih je tri dostavio proizvođač raktopamina. (6)

Američka mesna industrija želi da EU ukine zabranu upotrebe antibiotika kao promotora rasta. (6) Amerikanci koriste mnoštvo antibiotika na svojim farmama – više se antibiotika koristi na farmama, nego za liječenje infekcija kod čovjeka. Otprilike 80% antibiotika u SAD-u se koristi u proizvodnji životinjskih proizvoda, dio toga isključivo kao promotor rasta. Podatak američkog Centra za kontrolu bolesti (Centers for Disease Control and Prevention) kaže da je 2013 u SAD-u bilo 23,000 smrti zbog rezistencije na antibiotike. (6) Radi ove činjenice realno je tražiti smanjenje upotrebe antibiotika u sustavu proizvodnje hrane, a ne povećanje njihove upotrebe putem trgovinskih sporazuma.

TTIP će dovesti do preplavljivanja EU jeftinom američkom hranom niske kvalitete. (3) Korporacije žele ukinuti mnoštvo postojećih standarda u EU vezanih upravo za hranu. TTIP će utjecati na (ne)označavanje hrane, te identifikaciju mjesta i zemlje proizvodnje (3) – želite li znati da li jedete piletinu iz Belgije, smrznute maline iz Rumunjske ili žitarice za doručak iz SAD-a? Ovdje je upletena i kemijska industrija koja želi onemogućiti regulaciju endokrinih disruptora koji se pojavljuju kao rezidue raznih tvari u hrani. Endokrini disruptori u vrlo malim količinama ometaju rad endokrinih žlijezdi kod čovjeka, posebno su opasni za plod u trudnoći, a imaju ireverzibilan učinak koji postaje vidljiv tek kasnije u životu: često se radi o raznim oblicima raka kod žena i muškaraca, poremećajima u reproduktivnom sustavu, osteoporozi, dijabetesu, gojaznosti i drugim bolestima koje su danas postale uobičajene. EU ima trenutno na snazi regulaciju REACH za kemikalije kojima se one strogo kontroliraju: prvo se mora dokazati da je tvar sigurna, a onda se može koristiti – dok je u SAD-u situacija posve suprotna: svaka tvar se može koristiti dok se ne dokaže da je opasna. Primjerice, EU ima zabranu korištenja 1200 supstanci u kozmetici, a SAD ima samo 12 (2), ili recimo kancerogeni azbest je zabranjen u EU, ali ne i u SAD-u.

Američka mesna industrija i industrija žitarica žele da EU ukine restrikcije na upotrebu životinjskih nusproizvoda u stočnoj hrani i hrani za životinje. EU ima takve zabrane od 2002 s ciljem sprečavanja bolesti kao što su svinjska gripa i kravlje ludilo, koje povećavaju rizik od bolesti kod ljudi i kućnih ljubimaca. Europa želi uvesti restrikcije na upotrebu hrane koja je dobivena kloniranjem, a Amerikanci to ne žele. Američka mesna i mliječna industrija žele smanjiti uvjete za dobrobit životinja koje su prihvaćene u EU, kao i ukinuti brojanje somatskih stanica u kravljem mlijeku – što je indikator mastitisa, bolne upale vimena kod krava. (6)

Nije sve dobro niti za američku hranu jer industrijalci iz grupe BusinessEurope najavljuju ukidanje američkih zabrana na uvoz iz EU, odnosno smanjenje ovlasti američkog zakona o prehrambenoj sigurnosti kojim SAD od 2001 dopušta službenu kontrolu i povlači s tržišta zaražene uvozne proizvode. (1)

TTIP nažalost nije jedini sporazum oko kojeg se trenutno vrše pregovori. Postoji još i Transatlantska zona slobodne trgovine – TAFTA. Wikileaks govori o namjeri Bilderberga da nametne svijetu paket sporazuma gdje se uz TTIP spominju još TPP (Trans-Pacific Partnership) i TISA (Trade in Services Agreement). TISA je sporazum o trgovini uslugama (distribucija voda, zdravstvenih usluga, financijskih usluga, telekomunikacija, transporta itd.). TISA svakako nije transparentan jer mora biti tajan pet godina nakon usvajanja, a po riječima njemačke kancelarke Angele Merkel pregovori koji se trenutno vode su tajni kako bi se u miru raspravile sve točke. Klauzula “Ratchet Clauses” u TISA sporazumu o nepovratnosti prava znači da jednom provedena privatizacija ne može biti osporena, niti se država potpisnica može povući iz sporazuma. (8)

Europski građani već pokušavaju zaštititi vodu od bilo kakve privatizacije pomoću kampanje “Right2Water” – Pravo na vodu. Iako je peticiju potpisalo 2 milijuna osoba u EU, Europska Komisija ignorira volju građana. (8) Po pitanju TTIP-a, EU lideri se također oglušuju na volju naroda, stotine obraćanja iz civilnog društva ostaje neodgovoreno, i dalje se sve vodi netransparentno, Europska Komisija ušutkava javnu opoziciju – u Briselu je 15 svibnja 2015 uhićeno 250 mirnih prosvjednika u prosvjedu protiv TTIP-a. (3, 9)

Svaki razumni EU građanin će glasati protiv TTIP-a, ali kvaka je tome što ga nitko od vladajuće elite neće pitati za njegov glas. U Italiji, Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj i UK pojavile su se spontane kampanje protiv TTIP-a i jedino kada se građani sami organiziraju mogu širiti informacije i upoznati javnost o opasnostima koje proizlaze iz TTIP-a. Organizirana je Europska inicijativa za zaustavljanje TTIP-a (10) koja je sakupila preko 2,410,000 potpisa (početkom kolovoza 2015) i još uvijek je moguće potpisivanje peticije. Na Internet adresi inicijative stop-ttip.org mogu se dobiti novosti i pregledati koliko je glasova sakupljeno u pojedinim državama EU. Hrvatska inačica inicijative zadovoljila je nacionalnu kvotu u potpisivanju potpisa. (5)

Kako je proteklo glasanje u EP 10 lipnja 2015

Europska Komisija povremeno izvješćuje Europski Parlament o napredovanju pregovora, te je 10. lipnja 2015. godine bila planirana rasprava i glasanje na tu temu. Međutim glasanje je jednostrano odgodio predsjednik EP Martin Schulz (5) samo dan ranije radi previše podnijetih amandmana, najviše radi kontroverznog sistema sporova (ISDS) kojima kompanije premošćuju nacionalne sudove. Brisel je predložio da se uspostave posebni investicijski sudovi koji bi rješavali parnice, ali su pravnici s američke strane rekli da to nije potrebno. Plan TTIP su jako osporile razne europske grupe u strahu da će biti na uštrb nacionalnih servisa, socijale i okoliša. (11) Tako su u EP nastale izrazite podjele oko potpore TTIP-u, veliki pritisak zainteresirane javnosti i civilnog društva sigurno je utjecao na stavove zastupnika, te je glasanje u lipnju 2015. odgođeno kao u javnost ne bi dospjela slika o raskolu u EU i nepopularnosti TTIP-a.

Hrvatska vlada, donijela je odluku o podršci pregovorima i sklapanju sporazuma TTIP (12) očito vrlo u skladu s katastrofalnom politikom koju vodi od početka mandata, bez osjećaja za dobrobit ljudi koji ovdje žive. Trenutni predsjednik Vlade, Zoran Milanović (SDP) ima izrazito pozitivno mišljenje: “Hrvatska se ne treba bojati TTIP… niti je (TTIP) uopće hrvatski problem… (Hrvatska) nema preciznu analizu učinka TTIP-a na njezino gospodarstvo… Ne vidim, za sada, kako nas uvoz američke robe ugrožava … Manje je tih proizvoda iz Amerike kojih bi se netko trebao plašiti.” (5) – mišljenje je koje bi spretno mogao pobiti svaki brucoš s ekonomskog fakulteta znajući da povećanje uvoza rezultira gušenjem domaće proizvodnje (američki izvoz je 2015 godine ostvario 2,35 bilijuna US $). (13) Milanović “ne vidi” jer je odabrao ne vidjeti, iznosi laži u ime elita koje predstavlja i ne zbori u interesu svog naroda i svoje zemlje.

Europarlamentarac Andrej Plenković (HDZ) je istaknuo da pregovori nisu bili dovoljno transparentni pa se iz mistifikacija stvorio niz strahova te “treba jasno kazati hrvatskoj javnosti da se ne mora bojati GMO hrane koja bi bila po nižim standardima nego u EU” (5) – je li ovom izjavom upravo rekao da EU već koristi GM hranu? Plenkovića treba podsjetiti da 90% hrvatskih građana ne želi GMO, da su se sve naše županije proglasile slobodnim od GMO-a (14), i da hranu nižih standarda od ove koju sada jedemo sigurno ne želimo, jer je već sada lošija od one koje su jeli naši roditelji. Gotovo svi političari slijepo vjeruju u GMO bajku koju servira biotehnologija, i kao da ne mare ili ne žele znati da je samo pitanje vremena kada će prevagnuti negativne činjenice u znanstvenoj zajednici koje će baciti na koljena GMO i kemijsku industriju koja preko patentirane hrane plasira svoje pesticide. Trebali bi biti upoznati da je SZO upravo potvrdila kancerogenost glifosata, herbicida kojim su doslovno natopljene sve GMO biljke i koji će imati gore posljedice od DDT-a.

Političare nije baš previše briga za nas, dokazuju to iz dana u dan. Želimo li nešto postići, trebamo se izboriti sami. NE TTIP-u!

Informirajte se i potpišite peticiju protiv TTIP-a: stop-ttip.org

Izvori

1. Lori Wallach: Veliko podčinjavanje. Le Monde diplomatique. 26.11.2013., lemondediplomatique.hr
2. D. Marjanović: TTIP kao najveća prijetnja narodima Europe: Demokracija mora uzvratiti udarac prije nego je zgaze transatlantski ugovori o slobodnoj trgovini nakon kojih će korporacije postati moćnije od država. Advance. 30.12.2014., advance.hr
3. Simon McKeagney: 30 reasons why Greens oppose TTIP. The Greens, European Free Alliance. 06.06.2014., ttip2015.eu
4. What is Transatlantic Trade Investment Partnership? YouTube. 02.07.2014., youtube.com
5. “Uspjeli smo!”: Hrvatska ispunila nacionalnu kvotu u peticiji protiv TTIP-a. Index. 13.06.2015., index.hr
6. Shefali Sharma: 10 reasons TTIP is bad for good food and farming. Institute for Agriculture and Trade Policy. 16.05.2014., iatp.org
7. Cronin D.: A Farcical approach to food safety. SpinWatch. 28.01.2014., spinwatch.org
8. „TPP-TISA-TTIP“ pod imenom “trojni ‘T’ pakt”: đavolska omča oko vrata čovječanstva zbog još jednog neobičnog dodatka. Nacionalna Geografija. 14.06.2015., nacionalnageografija.com
9. Tanja Milevska: Hundreds of protesters arrested in Brussels as business leaders debate ‘maintaining citizen’s trust’. EurActiv. 16.05.2015., euractiv.com
10. Wiebke Schroeder: TTIP, e-mail communication. SumOfUs. 13.06.2015., sumofus.org
11. Hazel Sheffield: TTIP vote postponed as EP descends into panic over trade deal. The Independent. 10.06.2015., independent.co.uk
12. Burno u EP: Odgođeno glasanje, a potom i rasprava o TTIP-u. Orah. 10.06.2015., orah.hr
13. US Department of Commerce: U.S. Exports Hit New Annual Record, Reaching $2.35 Trillion in 2014, 05.02.2015., commerce.gov
14. Marijan Jošt: Europska unija i GMO. Portal Hrvatskog kulturnog vijeća. 19.01.2012., hkv.hr